Povratak vuka

Time se vjerojatno postupno zaokružuje krug za vjerojatno jako dugo vrijeme trajnog povratka ovog intrigantnog grabežljivca spajanjem sačuvanih i reizvoriziranih evropskih divljina –odnosno područja sa crnom demografskom slikom u kojima se smanjuje urbanizacija i eksploatacija prirode. Dakle u sklopu toga neminovnog prirodnog procesa nalaze se i planine na krajnjem jugu odnosno sjeveru Republike Hrvatske Biokovo i Papuk. Dinamika navedenog procesa očito je puno brža na dalmatinskom dinarskom jugu nego na slavonskom panonskom sjeveru iz čitavog niza razloga.

Autor ovih redaka iznijeti će načelnu vremensku kronologiju svojih osobnih zapažanja koja datiraju bilo iz pučke (narodne) predaje,bilo iz razgovora i razmjena mišljenja sa poznavateljima ove tematike od kojih bih posebno izdvojio:kroničara dalmatinskog lovstva pok Matu Strikića, lovca na vukove i krupnu divljač pok Radoslava Bekavca kao i podbiokovskog (zagvoškog) lovca,planinara i ljubitelja prirode Ivicu Buljubašića koji zadnjih 20 godina proučava povratak vuka u samom srcu područja koje je vuk ponovno osvojio u središnjem djelu biokovskog područja oko sela Zagvozd na jugoistočnom rubu Imotske krajine. Ako pokušamo načelno usporediti podatke znamo da su urbanizacija i visoki stupanj eksploatacije prirode koji su za tu vrstu gori neprijatelji od lova najprije vuka istisnuli iz središnje (sjeverozapadne) Hrvatske područja koje je i prije 150 godina bilo najrazvijeniji i najgušće naseljeni dio Hrvatske.

Velika većina stanovništva Hrvatskog zagorja,Međimurja, Podravine, bilogorskog područja živjela je tada na selu od eksploatiranja prirode kroz poljoprivredu i stočarstvo što je naravno znatno smanjilo izvorni šumski pokrov na tlu koje se moglo rabiti za obradu. Stoga je logično da je čovjek na tom području one životinje osjetljive na visoki stupanj njegovog djelovanja u svom staništu prvo fragmentirao što je prvi korak prema nestajanju vrste istisnuvši ih u preostale veće šumske komplekse na Medvednici ,Ivančici, Kalniku ,Bilogori otežavši im protok svježije krvi odnosno kontakt sa vučjim jedinkama i čoporima iz drugih područja suzivši tako gensku raznolikost što je osnovni preduvjet za vitalnost pa i sam opstanak vrste.

Istočno od opisanog područja u Slavoniji pod utjecajem gotovo identičnih procesa vukovi su gotovo nestali odnosno prestali stalno obitavati nešto kasnije na prijelazu iz 19 u 20 stoljeće. Iznimno poneka lutajuća jedinka ili čak čopor ne znači da se vrsta vratila niti da su se stekli preduvjeti za njen povratak. Tako npr. neki podaci o prisustvu vukova u Slavoniji 50-ih godina 20 stoljeća ne znače puno kao ni povremeni posjeti ponekog vuka na dalmatinske planine Kozjak,Mosor i Biokovo i 80-ih godina prošlog stoljeća kada su već za oni za stanovništvo na tom području bili davna prošlost. Ti su posjeti bili češći na području Bukovice u Zadarskom zaleđu gdje su se kao i u dijelovima Kaštelanske zagore i sjeveroistočnog (vrgoračkog) Zabiokovlja održali ostaci ekstenzivnog stočarstva. Dakle možemo reći da 80-ih godina 20 stoljeća vukovi u Dalmaciji nisu obitavali.

Stanovništvo na biokovskom području već 50-ih godina počele su zahvaćati epohalne promjene u svim dotadašnjim elementima vezanim uz način života,ekonomskog gospodarenja i društvenog uređenja:sezonska ljetna ispaša sitne i krupne stoke gotovo pa nestaje sa Biokova i susjednih planina,krupne divljači (srna,jelen,divlja svinja,divokoza) koja čini značajni a negdje i osnovni dio vučjeg plijena u Dalmaciji možda i stoljećima nije bilo uopće , a počelo je tek sa naseljavanjem divokoza na Biokovo 60-ih godina muflona 70-ih godina a divlja svinja šireći se koncentrično zbog iskorjenjivanja svinjske kuge a ne nestanka vukova kako je narod kod nas govorioDalmaciju je počela osvajati 70-ih godina što je kulminiralo u 80-ima paralelno sa istim procesom u cijeloj Evropi. Usprkos mnogim očekivanjima nevjerici kod mnogih u uspjeh akcije,naseljavanje Biokova divokozama i muflonima ostvarilo je nevjerojatan uspjeh tako da je Biokovo 80-ih godina postalo jedno od najpoznatijih lovišta divokoza na svijetu. Tome su vjerojatno znatno pridonijeli nestanak ekstenzivnog stočarstva i nestanak vukova koji su 40-ih godina nakon 2 svjetskog rata i 50-ih godina prema narodnoj usmenoj predaji (pretjeranoj ili ne?) u zabiokovskim selima i Dalmatinskoj zagori kao da su bili pošast..Izreka rat je vuku brat pokazala se točnom i nakon zadnjeg rata 90-ih godina.

Vuk se vratio u Dalmaciju i to u većem broju 1995/1996 što koincidira sa naglim dodatnim smanjenjem broja stanovništva u jugozapadnoj Bosni općinama: Glamoč, Kupres, Grahovo Drvar što je rezultiralo nestankom stoke na tom području,kao glavnog izvora prehrane za vuka kao i naravno ratna djelovanja u tom vučarnom kraju što je vjerojatno ubrzalo migraciju u Dalmaciju. U ožujku 1995 automobil je usmrtio 2 vuka u blizini Dugopolja ispod planine Mosor dakle nadomak Splita, a 14 siječnja 1996 u Perkoviću u Šibenskoj zagori lovci su protuzakonito odstrijelili 5 vukova. Baš u to vrijeme jedan dio Dalmatinske zagore koji se do kolovoza 1995 nalazio pod okupacijom dodatnim odlaskom stanovništva višestruko je smanjio svoju ionako i do tada rijetku naseljenost slično spomenutom području jugozapadne Bosne. Spomenuto stanovništvo navedenih područja sve je do tada donekle održavalo tradiciju ekstenzivnog stočarstva jer je proces tehnološke modernizacije u tim pasivnim brdsko-planinskim krajevima znatno zaostajao. Unatoč izvedenom pokušaju sistematskog istrebljenja vuka koji je sponzorirala bivša država prakticiranjem i otrova, stupica i uništavanju mladunčadi u leglima vuk je ipak opstao na graničnim planinama koje dijele Dalmaciju i Liku od Bosne. Faktor koji je u tom sukobu pomogao vuku da opstane je taj što se od 2 svjetskog rata pa nadalje broj stanovništva a sa time i gustoća naseljenosti počeo rapidno smanjivati.

Ogroman dio stanovništva odselio je zauvijek u veće urbane centre diljem bivše države. To je znatno limitiralo urbanizaciju i smanjilo eksploataciju prirode. Dakle na svim graničnim planinama: Kamešnici,Dinari Plješevici vuk je ipak opstao i ne može se reći da je ikada nestao kao sa južnijih dalmatinskih planina Mosora i Biokova. Naravno može se reći da ga je 80-ih godina najgorih godina u smislu brojnosti za vukove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bilo znatno manje nego 50-ih godina. U prilog ovoj tvrdnji ide i dokumentirana činjenica o odstrelu vukova u Gorskom kotaru koju je prije 20-tak godina iznio lovni stručnjak gospodin Alojzije Frković, a po kojoj se od 1987 godine u Gorskom kotaru odstreljivao 1 vuk godišnje naspram 15 par desetljeća prije. Istinitost podatka je neupitna ako govorimo o primjercima koji su službeno evidentirani međutim pitanje je koliko je bilo, a gotovo je sigurno da je bilo odstrijeljenih jedinki koje nisu registrirane?80-ih godina država više nije isplaćivala nekadašnju bogatu nagradu za svaku puškom odstrijeljenu ili na bilo koji drugi način uništenu vučju jedinku. Bilo bi potpuno naivno povjerovati doslovno da čovjek u takvom staništu kao što je Gorski kotar u godinu dana eliminira tek jednu ili nijednu jedinku vuka. No ipak je očito iz priloženih podataka da su 80-te godine mračno desetljeće za vukove pogotovo u zapadnijim krajevima tadašnje države te da im je osim brojnosti smanjen i areal na kojem su obitavali. Drastično smanjenje broja sitne stoke kao glavnog izvora prehrane za vukove rezultiralo je logično preusmjerenjem prehrane ponegdje ala Gorski kotar više na prirodni plijen (srna,jelen divlja svinja..) do kojeg je puno teže doći i kojeg je u usporedbi sa nekadašnjim brojem stočnog fonda naravno nemjerljivo manji broj. Ako je bilo tako onda je logično da je jedan prosječni vučji čopor usljed tako promijenjenih prehrambenih mogućnosti morao obitavati na većem području i prelaziti veće udaljenosti u potrazi za raspoloživim plijenom u odnosu na svoje pretke u prosječnom čoporu par desetljeća prije. Dakle broj vukova možda se smanjio a areal obitavanja vrste suzio više zbog promjena stanišnih uvjeta i raspoloživog vučjeg plijena a manje zbog akcije uništenja vrste koju je Jugoslavija službeno provodila, iako je i ona vjerojatno polučila određene rezultate. Vukova dugo nije bilo u Dalmaciji naprosto zato što nisu imali šta jesti govorio mi je kroničar dalmatinskog lovstva Mate Strikić.

Na moje pitanje kada su nestali sa planine Mosor,odgovorio mi je da je to bilo oko 1970 godine. Krajem 1995 godine selo Dugopolje ispod sjeverne strane planine Mosor postaje po mnogim pokazateljima po štetama na stoci središte proširenog areala vuka. Pobjegli su sa Dinare,Šatora Vitoroga i ostalih planina zbog rata rekao mi je Strikić tada. Na moje pitanje zašto nema vukova na Biokovu poznati lovac na vukove Radoslav Bekavac odgovorio mi je da ta planina nije prikladna za vuka iz više razloga,te je bio skeptičan prema prvim glasinama. Složio se sa mnom da je jedan od razloga taj što Biokovo nema pravi još ne naseljeniji koridor povezan sa bosanskom divljinom.Ipak 1996/1997 godinu štete od vukova na malobrojnoj stoci i psima šire se podno sjeverne strane Biokova iz smjera istoka (vrgoračkog) područja u pravcu zapada mjesta Zagvoz i Šestanovac.

Prva registrirana šteta od vukova u selu Žeževici ispod početka sjevernih obronaka Biokova je pojedeni pas na lancu u zaseoku Škerići u listopadu 1997 godine. Postalo je očito da se vuk na Biokovo vratio i da će nagristi populaciju divokoza na toj planini, a populaciju muflona vjerojatno istrijebiti.Ovo drugo srećom se nije desilo a dosadašnji odmak vremena gotovo je dokazao da i neće. Ipak velike štete od vukova na biokovskim divokozama i muflonima vrlo vrijednoj našoj divljači su neupitne. Sjeverno od Biokova u pravcu BiH teritorij je nekadašnjih općina Sinj, Imotski Vrgorac .gustoća naseljenosti općine Sinj iznosila je 55 stan/KM2,Imotski 64 stan/km2 a područje općine Vrgorac oko 20 stan/km2 odavno je najveća pustoš u srednjoj Dalmaciji. Današnja gustoća ljudske naseljenosti na tom istom području dodatno je smanjena ali je evidentno da su sinjski i imotski kraj iako pasivni ipak bili i ostali znatno naseljeniji od područja jugozapadne Bosne,Like,Gorskog Kotara i istočne Hercegovine gdje vuk nikada nije nestao. I to je jedan od razloga zašto su vučji posjeti na Biokovo 70-ih i 80-ih godina sve do sredine 90-ih godina bili iznimno rijetki.

Međutim kroz sve to vrijeme priroda je sama postupno poboljšavala preduvjete za povratak vukova na biokovsko područje proširivanjem vegetacije iz područja ograđenih kamenim suhozidima na područje sivog kamenjara. U toj postupnoj transformaciji sive boje okoliša u zelenu najveću ulogu ima grm borovica, kojeg u lokalnom narječju zovu smrička-smrika kojeg je u doba izrazite čovjekove eksploatacije prirode bilo tek iznimno na tom području. To je vazdazelena biljka a kada krajem travnja i početkom svibnja još sva listopadna vegetacija zazeleni teren izgleda prašumasto i neprohodno kada ga se promatra sa viših kota.

To je stvorilo dodatne pogodnosti za neke životinjske vrste poput divlje svinje,jazavca divlje mačke a u najnovije vrijeme i pokoje srne. Dakle osim poboljšanog prirodnog zaklona povratnik vuk dobio je i prirodni plijen na navedenom području. Sjeverozapadno od Biokova područje je nekadašnjih općina Knin i Drniš osjetno manje naseljenosti od sinjskog i imotskog područja. Općina Knin imala je 1991 39stan/km2 a Drniš oko 20 stan/km2.Kao nus produkt ubrzanja demografske katastrofe zbog ratnih zbivana, smanjenje gustoće naseljenosti se naglo ubrzalo te je njen pad bio puno veći i brži nego na većini sinjskog,imotskog i vrgoračkog područja koji nisu bili zahvaćeni izravnim ratnim zbivanjima i defakto kolektivnim odlaskom stanovništva 1991 i 1995 godine.To je debelo olakšalo migraciju vukova iz jugozapadne Bosne u Dalmaciju sredinom 90-ih godina , i njihov trajni povratak na planinu Biokovo koja se ipak izdvajala unutar povraćenog vučkeg staništa u Dalmaciji po količini prirodnog plijena (divokoza,muflon..) a koji od povratka vrste čine znatan dio vučjeg plijena na biokovskom području. Autocesta koja prolazi Zabiokovljem na prvi pogled zasada nije ozbiljnije narušila populaciju vukova suprotno od nekih predviđanja.

Dokazana je i prisutnost ne utvrđenog broja hibrida vuka i psa na tom području i daljnja saznanja tijekom praćenja te pojave defakto anomalije sa svim svoji m posljedicama veliki je izazov za lovačke i znanstvene krugove. Možda i najbolji poznavatelj i pratitelj ove pojave na tom području gospodin Ivica Buljubašić tvrdi da hibridi vuka i psa uglavnom funkcioniraju kao nešto smioniji vukovi u smislu napada na domaće životinje i urođeni kod hibrida logični a i praktično potvrđeni smanjeni strah od čovjeka. Bez obzira na to što takvu pojavu pripisuju čovjeku odnosno križanjima vukova sa psima u zatočeništvu što rezultira ponekim odbjeglim ili čak namjerno puštenim hibridom u prirodu ne može se posve isključiti da se nešto takvo dešavalo i da se dešava u slobodnoj prirodi. Što se ide istočnije Balkanom vidljiv je sve veći i veći broj pasa lutalica u različitim stupnjevima podivljavanja čak i onog krajnjeg stupnja okoćenih selektiranih i egzistiranih u slobodnoj prirodi dalje od čovjeka. Navodno takvih pasa ima na Petrovoj gori nižoj gori velike površine obrasle šumom sa znatnim brojem divljači na području Korduna i Banovine? Povratak vukova na ti područje koje autor ovih redaka donekle poznaje puno je usporeniji nego na jugu.

Na prvi pogled čudno jer je i uoči rata to područje bilo slabije naseljeno nego npr. sinjsko i imotsko područje a kamoli danas?Međutim to područje ne spada u dinarski areal nego čini prijelaz prema panonskom području umjereno kontinentalne klime. Zemlja-tlo tu su sasvim drugačiji nego na dinarskom prostoru submediteranske klime u Dalmaciji koji je vuk ponovno osvojio prije 20 godina. Šuma se tu puno sporije širi na nizinske nekadašnje oranice i pašnjake nego na dalmatinskom području gdje je danas u proljeće sve zeleno na mnogim površinama i izvan površina koje su uglavnom privatno vlasništvo unutar suhozida. Viša grabovina sa nižom borovicom rezultira uglavnom sa teško prohodnom šikarom ,međutim na području Korduna i Banovine različitom reljefom i klimom od Dalmatinske zagore preostalo stanovništvo ako to vremenski uvjeti dozvoljavaju već u ožujku masovno pali suhu travu a sa njom i živicu na površinama koje su uglavnom nekadašnje oranice. Tako se sprečava širenje šumskih površina odnosno njihovo spajanje koje bi znatno ubrzalo povratak vukova na to područje a nakon njih i povratak medvjeda pa čak i risa. U Dalmaciji postoje naznake začetka i tog prirodnog procesa nakon povratka vuka.

Dakle palež najvjerojatnije utječe na usporavanje širenja areala vuka na sjever u ona područja gdje se postepeno stvaraju preduvjeti za njegov povratak. Ipak tik sjeveroistočno od Petrove gore nalazi se Zrinska gora koja je već neko vrijeme unutar kruga stalnog egzistiranja određenog broja vukova. To je najsjeverniji čopor vukova do sada utvrđen na teritoriju Republike Hrvatske a kako će se stvari odvijati na Papuku koji je sjeveroistočno pokazati će vrijeme. Zrinska gora je šumovito područje bogato divljači ,a depopulacija drastično ubrzana ratom na tom području je još izrazitija nego na području oko Petrove gore pa je i obim paleži suhe trave i živice najvjerojatnije puno manji? Taj istureni trokut novoosvojenog areala vučje populacije u peripanonskom području koji Republika Hrvatska dijeli sa Bosnom i Hercegovinom mogao bi biti mikroprimjer (naravno sa određenim oscilacijama) funcioniranja te vrste i njenog utjecaja na lovnu divljač i domaće životinje u smislu kako će to izgledati ako vukovi u skoroj budućnosti osvoje Papuk,Psunj i brdskije djelove Slavonije tako da je vrijeme da se zainteresirane skupine lovci stočari i ostali za to pripreme.

Također i iznesene podatke o vukovima na biokovskom području,kronologiji njihovog nestanka i povratka,gustoći naseljenosti određenih teritorijalnih cjelina (općina) koje gravitiraju toj planini;promjenama u staništu,vrstama potencijalnog vučjeg plijena treba usporediti sa istim takvim podacima koji se odnose na planinu Papuk.

Raspoloživi plijen je dosta različit ali uz velike razlike postoje i sličnosti vezane uz temu na ta 2 isturena hrvatska planinska otoka koje su na južnom dovele a na sjevernom otoku će možda dovesti do povratka vrste?