CategoriesLovačka kuhinja

Gljive

Jedan od značaja gljiva je i u ishrani čoveka. Međutim, pored jestivih postoje i otrovne gljive. Od oko 50 hiljada vrsta gljiva jestivo je tek oko hiljadu.

jestive gljive spadaju: vrganj, llisičarka, sunčica, smrčak, tartuf, poljski šampinjon.

otrovne gljive spadaju: bljuvara, ludara, zelena pupavka, muhara.

Supstance koje se nalaze u otrovnim gljivama izazivaju kod čoveka trovanje, a simptomi mogu varirati od bolova u stomaku do smrti. Zato je veoma važno da osoba koja sakuplja gljive bude dobar poznavalac gljiva, kao i da se sakupljaju samo one vrste gljiva za koje se sa sigurnošću može kazati da su jestive. Neke otrovne gljive su veoma slične jestivim, tako da ih i stručnjaci teško razlikuju. Otrovnost se pouzdano može utvrditi samo hemijskom analizom, tako da treba zanemariti mitove da otrovne pečurke potamne ako se kuvaju sa srebrnom kašikom, kao i da pirinač požuti kad se kuva zajedno sa njima.

  • ludara (Boletus satanas) – spada u otrovne gljive slične vrganju, debeo, tvrd i sivo-bijel klobuk, kratak i na dnu odebljan stručak crvene boje, neugodan miris, vretenaste i smeđe spore, raste za ljetnih mjeseci u listopadnim šumama i na šumskim čistinama, česta je u Istri, kratko inkubacijsko razdoblje, uzrokuje gastrointestinalni sindrom,

Ludara

  • otrovna capica (Ramaria formosa) – prilično razgranato plodno tijelo, mekane grančice narančasto-crvene boje, kratak, bjelkast i vrlo lomljiv panj, bez mirisa, duguljasto jajolike spore, raste ljeti i u jesen u listopadnim šumama, kratko inkubacijsko razdoblje, uzrokuje gastrointestinalni sindrom,

Otrovna capica

  • blijede capice (Ramaria pallida) – visoko i jako razgranato plodno tijelo, jako guste i naborane grančice žuto-ružičaste boje s ljubičastim vršcima, kratak panj oker-sive boje, blag miris, ovalne i bradavičave spore, raste ljeti i u jesen u listopadnim šumama, pogotovo u bukovim šumama, kratko inkubacijsko razdoblje, uzrokuje gastrointestinalni sindrom,

Blijede capice

  • ispucana krumpirača (Scleroderma citrinum) – okruglasto ili gomoljasto plodno tijelo smeđe ili žute boje, redovito plošno ispucano ili bradavičavo, miris po češnjaku, smeđe spore, raste potkraj jeseni u šumama i grabama, kratko inkubacijsko razdoblje, uzrokuje gastrointestinalni sindrom,

Ispucana krumpirača

  • rani hrčak (Gyromitra esculenta) – klobuk nepravilno vijugave površine i smeđe boje, blijed ili ružičast, stisnut ili izbrazdan stručak, ugodan miris, eliptične i glatke spore, raste u proljeće u hladnijim predjelima crnogoričnih šuma, osobito uz putove ili rubove livada, dugo inkubacijsko razdoblje, uzrokuje giromitrinski sindrom.

Rani hrčak

Otrovni vrganj?

Ne postoji striktno u otrovnom obliku, već nejestivom. Iako su neke vrste otrovne prije termičke obrade. Takvi su:

  • gorki vrganj (Boletus albidus) – spljošten klobuk uvijena ruba i pepeljasto-bijele boje, cilindričan, žut i prema dnu zadebljan stručak, podugačke i žute spore, raste u ljetnim mjesecima i u jesen u listopadnim šumama, a česta je pojava u Istri, nije jestiv zbog gorka okusa i neugodnog mirisa,

Gorki vrganj

  • lijeponogi vrganj (Boletus calopus, kravlja balega) – debeo, mesnat i tvrd klobuk sive ili sivo-smeđe boje, gomoljast stručak crveno-žute boje s mrežastim crtežom, maslinasto-žute i vretenaste spore, raste u listopadnim i crnogoričnim šumama ljeti i u jesen, nije jestiv zbog vrlo gorka okusa i teže probavljivosti,

Kravlja balega

  • queletov vrganj (Boletus queletii, glatkonoška) – spljošten klobuk žuto-smeđe, narančaste ili crvene boje, vretenasto zadebljan stručak crvene ili žute boje, vretenaste spore, raste ljeti i u jesen u listopadnim šumama i na šumskim čistinama, sirova gljiva je otrovna pa se mora dobro prokuhati,

Queletov vrganj

  • mrežastonogi vrganj (Boletus luridus, kovara) – polukuglast i otvoren klobuk od sivo-smeđe do crno-smeđe boje, visok, mesnat i narančast stručak, sivo-zelene spore poput bademove koštice, raste ljeti i u jesen u listopadnim šumama i na šumskim čistinama, spada u jestive gljive u Hrvatskoj jer je raširen u Istri i Hrvatskom primorju, mora se dobro prokuhati jer je sirova otrovna, a prije i poslije jela ne smije se konzumirati alkohol (koprinski sindrom),

Kovara

  • skerletni vrganj (Boletus purpureus) – konveksan, raširen i blijedo-ružičast klobuk, masivan, trbušast narančasto-crven stručak, jak miris po voću, eliptično vretenaste i glatke spore, raste ljeti i u jesen na vapnenastom tlu u listopadnim šumama, osobito ispod hrasta i bukve, sirov je otrovan, kod nekih osoba i nakon kuhanja izaziva teške probavne smetnje.

Skerletni vrganj

CategoriesUpšteno

Tomić nakon susreta s medvjedom: Skočio je i oborio me

KOTOR VAROŠ – “Krenuo sam predveče na njivu. Da obiđem žito. Skroz pred šumu. Odjednom se medvjed našao preda mnom. Skočio je i oborio me. Nisam stigao ni da se okrenem, niti da pozovem pomoć”.

Ovako počinje svoju priču za “Dnevni avaz” Novo Tomić iz sela Selačka kod Kotor Varoša, kojeg je prije tri dana napao medvjed. Tomić se spasio iz kandži divlje životinje, ali je pretrpio teške povrede – otkinuti su mu lijevo stopalo i dio potkoljenice.

Tomić se nalazi na liječenju u Univerzitetsko-kliničkom centru Republike Srpske u Banjaluci. On priča da je bio naoružan, ali da nije uspio odmah pucati na zvijer.

“Išao sam da provjerim ko mi uništava zob. Kotor Varoš je poznat po medvjedima, ali nisam mislio da će mi se ovo desiti, jer nikad nisam sreo nijednog. Osjetio sam da me ujeda i trga. Bol je bila užasna”, kaže Tomić.

Dodaje da je medvjed bio ogroman i da je vagao više od 250 kilograma. Kao da se planina srušila na njega.

“U padu mi je ispao i telefon, pa nisam mogao pozvati nikoga. Uspio sam se nakon kraće borbe dočepati pištolja i opaliti. Medvjed je kasnije iskrvario nasmrt”, priča Tomić.

Dio noge mu je amputiran i ljekari ne dozvoljavaju novinarima da s njim razgovaraju u bolničkoj sobi ili da ga slikaju. Plaše se, kaže Tomić, infekcije.

CategoriesUpšteno

U mjestu Borač kod Gacka:TRAGEDIJA U LOVU

Jedna osoba podlegla je povredama nakon što je ranjena u lovu u mjestu Borač kod Gacka, potvrdila je portparol Centra javne bezbjednosti Trebinje Jovana Cvijetić.

Prema riječima Cvijetić nesreća prijavljena CJB Trebinje, sinoć oko 20.30 časova.

– Policija je odmah izašla na lice mjesta, a obavješten je i dežurni okružni tužilac, istakla je Cvijetić

Prema nezvaničnim saznanjima, radi se o Hamidu Frašto (55), koji je bivši policajac iz Sarajeva, a ranio je iz lovačke puške Edina Frašta (45), koji je preminuo na putu do bolnice.

CategoriesLovačka kuhinja

SRNEĆI PAPRIKAŠ NA MOSTARSKI NAČIN

Sastojci:

  • 1,2 kg srnećeg mesa od plećke i vrata,
  • 15 dag srnećih jetara,
  • 10 dag suhe slanine,
  • 14 dag masti,
  • 1/2 l crnog vina,
  • 0,6 dl ruma,
  • 1 dl vinjaka,
  • 1 glavica luka,
  • 1 vitica peršinovog lista,
  • 1 češanj češnjaka,
  • sol.

Priprema:

da bi se pravilno pripremio srneći paprikaš na mostarski način, morate sačuvati malo krvi ubijene divljači. Pri vađenju iznutrica uhvatite krv u šalicu i dodajte joj malo ocata da se ne zgruša. Meso posolite. Na vrućoj masti propržite sjeckani luk i češnjak. Od srnjaka uzmite plećke i vrat narezane na komade, ali po željji možete uzeti i rebra. Meso stavite na proprženi luk pa i njega dobro propržite, prelijte ga crnim vinom i dodajte papar. Posudu pokrijte i meso opolake pirjajte. U isto vrijeme nastružite jetra pa ih izmješajte sa suhom slaninom izrezanom na kockice i sve zajedno primješajte paprikašu. Zatim dodajte i sitno nasjeckano peršinovo lišće, sve prelijte sa krvi, malo proprijajte, te dodajte vinjak i rum. srneće meso treba se u toj mješavini kuhati još oko jedan sat, dok posve ne omekša.

By: Zlatan Sitarević

CategoriesUpšteno

Na pomolu rješenje problema lovačkih društava

Već duži vremenski period na području Srednjobosanskog kantona evidentan je problem gospodarenja lovištima.

Prisustvo kantonalnog ministra poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva na jučerašnjoj sjednici Vlade SBK-a bila je idealna prilika da saznamo hoće li u skorije vrijeme biti napretka po tom pitanju, odnosno hoće li lovačka društva, koja egzistiraju na području SBK-a, riješiti jedan od svojih najvećih problema.

Sve su prilike da bi se to moglo uskoro desiti, rekao nam je Salkan Merdžanić, ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva SBK-a, uz informaciju da se posljednjih dana vode intenzivni razgovori o modusu po kojem bi se, na najefikasniji i najkvalitetniji način, stavila tačka na pitanje gospodarenja lovištima u SBK-u.

-U toku su konstantni pregovori po pitanju iznalaženja najboljeg rješenja. Vlada se mora izjasniti o tome šta hoće, zapravo, od lovstva – da li želi da ovu oblast, kao stvarni osnivač lovnih područja, prepusti na upravljanje drugima i da od toga nema nikakvu korist, ili želi da stvari organizuje drugačije. Razmišljanja idu u pravcu da bi se od lovišta morala imati određena naknada i da način, na koji će ona biti ostvarivana, treba uskladiti sa zakonskim propisima. Trenutno je u fazi jedan prijedlog odluke o formiranju lovišta, koji će u narednom periodu, vjerovatno, doživjeti neke male korekcije i izmjene do konačnog rješenja, naglasio je ministar Merdžanić.

Po riječima našeg sagovornika, prioritet je da se odrede granice lovišta i definišu oni koji će upravljati njima.

-Znamo da je ovaj kanton sačinjen od dvanaest organizacionih jedinica. U određenom smislu, isto toliko imamo i nekakvih regija. Na cijelom području SBK-a postoji više od 20 lovačkih udruženja. Pitanje je na koji način ona žele da gospodare. Dosad je bila praksa da su lovačka društva i udruženja dobijala gazdovanje u okviru svojih općina, na način kako smo to dogovarali na nivou lokalnih zajednica. Međutim, taj dio se mora promijeniti i uskladiti sa Federalnim zakonom o lovstvu. Znači, treba jasno definisati granice lovišta, i utvrditi ko će kojim dijelom da gospodari. Prilikom određivanja tih granica treba, prije svega, definisati šta pravi vlasnik želi od lovišta, i da li ga želi dati grupi ljudi koja se bavi lovom a da, po tom osnovu, nema ništa. S druge strane, činjenica je da posljedice nepoštivanja zakonskih propisa snosi vlasnik lovišta. U ovom slučaju, to je Vlada SBK-a i resorno ministarstvo, riječi su ministra Merdžanića.

On je uvjeren da će se pitanje upravljanja lovištima u SBK-u riješiti u narednih mjesec dana. Nada se, također, da će postignuto rješenje odgovarati svim stranama u pregovorima, kako Vladi odnosno Ministarstvu na čijem je čelu, tako lovačkim društvima čiji je rad, upravo zbog ovog problema, bio znatno otežan u prošloj godini.

CategoriesUpšteno

Povratak vuka

Vrlo  važna vijest  za lovačke i znanstvene krugove o naznakama povratka vukova u brdske dijelove Slavonije odnosno planinu Papuk nije iznenadila nikoga tko o ovoj konkretnoj temi malo više zna.

Time se vjerojatno postupno zaokružuje krug za vjerojatno jako dugo vrijeme trajnog povratka ovog intrigantnog grabežljivca spajanjem sačuvanih i reizvoriziranih evropskih divljina –odnosno područja sa crnom demografskom slikom u kojima se smanjuje urbanizacija i eksploatacija prirode. Dakle u sklopu toga neminovnog prirodnog procesa nalaze se i planine na krajnjem jugu odnosno sjeveru Republike Hrvatske Biokovo i Papuk. Dinamika navedenog procesa očito je puno brža na dalmatinskom dinarskom jugu nego na slavonskom panonskom sjeveru iz čitavog niza razloga.

Autor ovih redaka iznijeti će načelnu vremensku kronologiju svojih osobnih zapažanja koja datiraju bilo iz pučke (narodne) predaje,bilo iz razgovora i razmjena mišljenja sa poznavateljima ove tematike od kojih bih posebno izdvojio:kroničara dalmatinskog lovstva pok Matu Strikića, lovca na vukove i krupnu divljač pok Radoslava Bekavca kao i podbiokovskog (zagvoškog) lovca,planinara i ljubitelja prirode Ivicu Buljubašića koji zadnjih 20 godina proučava povratak vuka u samom srcu područja koje je vuk ponovno osvojio u središnjem djelu biokovskog područja oko sela Zagvozd na jugoistočnom rubu Imotske krajine. Ako pokušamo načelno usporediti podatke znamo da su urbanizacija i visoki stupanj eksploatacije prirode koji su za tu vrstu gori neprijatelji od lova najprije vuka istisnuli iz središnje (sjeverozapadne) Hrvatske područja koje je i prije 150 godina bilo najrazvijeniji i najgušće naseljeni dio Hrvatske.

Velika većina stanovništva Hrvatskog zagorja,Međimurja, Podravine, bilogorskog područja živjela je tada na selu od eksploatiranja prirode kroz poljoprivredu i stočarstvo što je naravno znatno smanjilo izvorni šumski pokrov na tlu koje se moglo rabiti za obradu. Stoga je logično da je čovjek na tom području one životinje osjetljive na visoki stupanj njegovog djelovanja u svom staništu prvo fragmentirao što je prvi korak prema nestajanju vrste istisnuvši ih u preostale veće šumske komplekse na Medvednici ,Ivančici, Kalniku ,Bilogori otežavši im protok svježije krvi odnosno kontakt sa vučjim jedinkama i čoporima iz drugih područja suzivši tako gensku raznolikost što je osnovni preduvjet za vitalnost pa i sam opstanak vrste.

Istočno od opisanog područja u Slavoniji pod utjecajem gotovo identičnih procesa vukovi su gotovo nestali odnosno prestali stalno obitavati nešto kasnije na prijelazu iz 19 u 20 stoljeće. Iznimno poneka lutajuća jedinka ili čak čopor ne znači da se vrsta vratila niti da su se stekli preduvjeti za njen povratak. Tako npr. neki podaci o prisustvu vukova u Slavoniji 50-ih godina 20 stoljeća ne znače puno kao ni povremeni posjeti ponekog vuka na dalmatinske planine Kozjak,Mosor i Biokovo i 80-ih godina prošlog stoljeća kada su već za oni za stanovništvo na tom području bili davna prošlost. Ti su posjeti bili češći na području Bukovice u Zadarskom zaleđu gdje su se kao i u dijelovima Kaštelanske zagore i sjeveroistočnog (vrgoračkog) Zabiokovlja održali ostaci ekstenzivnog stočarstva. Dakle možemo reći da 80-ih godina 20 stoljeća vukovi u Dalmaciji nisu obitavali.

Stanovništvo na biokovskom području već 50-ih godina počele su zahvaćati epohalne promjene u svim dotadašnjim elementima vezanim uz način života,ekonomskog gospodarenja i društvenog uređenja:sezonska ljetna ispaša sitne i krupne stoke gotovo pa nestaje sa Biokova i susjednih planina,krupne divljači (srna,jelen,divlja svinja,divokoza) koja čini značajni a negdje i osnovni dio vučjeg plijena u Dalmaciji možda i stoljećima nije bilo uopće , a počelo je tek sa naseljavanjem divokoza na Biokovo 60-ih godina muflona 70-ih godina a divlja svinja šireći se koncentrično zbog iskorjenjivanja svinjske kuge a ne nestanka vukova kako je narod kod nas govorioDalmaciju je počela osvajati 70-ih godina što je kulminiralo u 80-ima paralelno sa istim procesom u cijeloj Evropi. Usprkos mnogim očekivanjima nevjerici kod mnogih u uspjeh akcije,naseljavanje Biokova divokozama i muflonima ostvarilo je nevjerojatan uspjeh tako da je Biokovo 80-ih godina postalo jedno od najpoznatijih lovišta divokoza na svijetu. Tome su vjerojatno znatno pridonijeli nestanak ekstenzivnog stočarstva i nestanak vukova koji su 40-ih godina nakon 2 svjetskog rata i 50-ih godina prema narodnoj usmenoj predaji (pretjeranoj ili ne?) u zabiokovskim selima i Dalmatinskoj zagori kao da su bili pošast..Izreka rat je vuku brat pokazala se točnom i nakon zadnjeg rata 90-ih godina.

Vuk se vratio u Dalmaciju i to u većem broju 1995/1996 što koincidira sa naglim dodatnim smanjenjem broja stanovništva u jugozapadnoj Bosni općinama: Glamoč, Kupres, Grahovo Drvar što je rezultiralo nestankom stoke na tom području,kao glavnog izvora prehrane za vuka kao i naravno ratna djelovanja u tom vučarnom kraju što je vjerojatno ubrzalo migraciju u Dalmaciju. U ožujku 1995 automobil je usmrtio 2 vuka u blizini Dugopolja ispod planine Mosor dakle nadomak Splita, a 14 siječnja 1996 u Perkoviću u Šibenskoj zagori lovci su protuzakonito odstrijelili 5 vukova. Baš u to vrijeme jedan dio Dalmatinske zagore koji se do kolovoza 1995 nalazio pod okupacijom dodatnim odlaskom stanovništva višestruko je smanjio svoju ionako i do tada rijetku naseljenost slično spomenutom području jugozapadne Bosne. Spomenuto stanovništvo navedenih područja sve je do tada donekle održavalo tradiciju ekstenzivnog stočarstva jer je proces tehnološke modernizacije u tim pasivnim brdsko-planinskim krajevima znatno zaostajao. Unatoč izvedenom pokušaju sistematskog istrebljenja vuka koji je sponzorirala bivša država prakticiranjem i otrova, stupica i uništavanju mladunčadi u leglima vuk je ipak opstao na graničnim planinama koje dijele Dalmaciju i Liku od Bosne. Faktor koji je u tom sukobu pomogao vuku da opstane je taj što se od 2 svjetskog rata pa nadalje broj stanovništva a sa time i gustoća naseljenosti počeo rapidno smanjivati.

Ogroman dio stanovništva odselio je zauvijek u veće urbane centre diljem bivše države. To je znatno limitiralo urbanizaciju i smanjilo eksploataciju prirode. Dakle na svim graničnim planinama: Kamešnici,Dinari Plješevici vuk je ipak opstao i ne može se reći da je ikada nestao kao sa južnijih dalmatinskih planina Mosora i Biokova. Naravno može se reći da ga je 80-ih godina najgorih godina u smislu brojnosti za vukove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bilo znatno manje nego 50-ih godina. U prilog ovoj tvrdnji ide i dokumentirana činjenica o odstrelu vukova u Gorskom kotaru koju je prije 20-tak godina iznio lovni stručnjak gospodin Alojzije Frković, a po kojoj se od 1987 godine u Gorskom kotaru odstreljivao 1 vuk godišnje naspram 15 par desetljeća prije. Istinitost podatka je neupitna ako govorimo o primjercima koji su službeno evidentirani međutim pitanje je koliko je bilo, a gotovo je sigurno da je bilo odstrijeljenih jedinki koje nisu registrirane?80-ih godina država više nije isplaćivala nekadašnju bogatu nagradu za svaku puškom odstrijeljenu ili na bilo koji drugi način uništenu vučju jedinku. Bilo bi potpuno naivno povjerovati doslovno da čovjek u takvom staništu kao što je Gorski kotar u godinu dana eliminira tek jednu ili nijednu jedinku vuka. No ipak je očito iz priloženih podataka da su 80-te godine mračno desetljeće za vukove pogotovo u zapadnijim krajevima tadašnje države te da im je osim brojnosti smanjen i areal na kojem su obitavali. Drastično smanjenje broja sitne stoke kao glavnog izvora prehrane za vukove rezultiralo je logično preusmjerenjem prehrane ponegdje ala Gorski kotar više na prirodni plijen (srna,jelen divlja svinja..) do kojeg je puno teže doći i kojeg je u usporedbi sa nekadašnjim brojem stočnog fonda naravno nemjerljivo manji broj. Ako je bilo tako onda je logično da je jedan prosječni vučji čopor usljed tako promijenjenih prehrambenih mogućnosti morao obitavati na većem području i prelaziti veće udaljenosti u potrazi za raspoloživim plijenom u odnosu na svoje pretke u prosječnom čoporu par desetljeća prije. Dakle broj vukova možda se smanjio a areal obitavanja vrste suzio više zbog promjena stanišnih uvjeta i raspoloživog vučjeg plijena a manje zbog akcije uništenja vrste koju je Jugoslavija službeno provodila, iako je i ona vjerojatno polučila određene rezultate. Vukova dugo nije bilo u Dalmaciji naprosto zato što nisu imali šta jesti govorio mi je kroničar dalmatinskog lovstva Mate Strikić.

Na moje pitanje kada su nestali sa planine Mosor,odgovorio mi je da je to bilo oko 1970 godine. Krajem 1995 godine selo Dugopolje ispod sjeverne strane planine Mosor postaje po mnogim pokazateljima po štetama na stoci središte proširenog areala vuka. Pobjegli su sa Dinare,Šatora Vitoroga i ostalih planina zbog rata rekao mi je Strikić tada. Na moje pitanje zašto nema vukova na Biokovu poznati lovac na vukove Radoslav Bekavac odgovorio mi je da ta planina nije prikladna za vuka iz više razloga,te je bio skeptičan prema prvim glasinama. Složio se sa mnom da je jedan od razloga taj što Biokovo nema pravi još ne naseljeniji koridor povezan sa bosanskom divljinom.Ipak 1996/1997 godinu štete od vukova na malobrojnoj stoci i psima šire se podno sjeverne strane Biokova iz smjera istoka (vrgoračkog) područja u pravcu zapada mjesta Zagvoz i Šestanovac.

Prva registrirana šteta od vukova u selu Žeževici ispod početka sjevernih obronaka Biokova je pojedeni pas na lancu u zaseoku Škerići u listopadu 1997 godine. Postalo je očito da se vuk na Biokovo vratio i da će nagristi populaciju divokoza na toj planini, a populaciju muflona vjerojatno istrijebiti.Ovo drugo srećom se nije desilo a dosadašnji odmak vremena gotovo je dokazao da i neće. Ipak velike štete od vukova na biokovskim divokozama i muflonima vrlo vrijednoj našoj divljači su neupitne. Sjeverno od Biokova u pravcu BiH teritorij je nekadašnjih općina Sinj, Imotski Vrgorac .gustoća naseljenosti općine Sinj iznosila je 55 stan/KM2,Imotski 64 stan/km2 a područje općine Vrgorac oko 20 stan/km2 odavno je najveća pustoš u srednjoj Dalmaciji. Današnja gustoća ljudske naseljenosti na tom istom području dodatno je smanjena ali je evidentno da su sinjski i imotski kraj iako pasivni ipak bili i ostali znatno naseljeniji od područja jugozapadne Bosne,Like,Gorskog Kotara i istočne Hercegovine gdje vuk nikada nije nestao. I to je jedan od razloga zašto su vučji posjeti na Biokovo 70-ih i 80-ih godina sve do sredine 90-ih godina bili iznimno rijetki.

Međutim kroz sve to vrijeme priroda je sama postupno poboljšavala preduvjete za povratak vukova na biokovsko područje proširivanjem vegetacije iz područja ograđenih kamenim suhozidima na područje sivog kamenjara. U toj postupnoj transformaciji sive boje okoliša u zelenu najveću ulogu ima grm borovica, kojeg u lokalnom narječju zovu smrička-smrika kojeg je u doba izrazite čovjekove eksploatacije prirode bilo tek iznimno na tom području. To je vazdazelena biljka a kada krajem travnja i početkom svibnja još sva listopadna vegetacija zazeleni teren izgleda prašumasto i neprohodno kada ga se promatra sa viših kota.

To je stvorilo dodatne pogodnosti za neke životinjske vrste poput divlje svinje,jazavca divlje mačke a u najnovije vrijeme i pokoje srne. Dakle osim poboljšanog prirodnog zaklona povratnik vuk dobio je i prirodni plijen na navedenom području. Sjeverozapadno od Biokova područje je nekadašnjih općina Knin i Drniš osjetno manje naseljenosti od sinjskog i imotskog područja. Općina Knin imala je 1991 39stan/km2 a Drniš oko 20 stan/km2.Kao nus produkt ubrzanja demografske katastrofe zbog ratnih zbivana, smanjenje gustoće naseljenosti se naglo ubrzalo te je njen pad bio puno veći i brži nego na većini sinjskog,imotskog i vrgoračkog područja koji nisu bili zahvaćeni izravnim ratnim zbivanjima i defakto kolektivnim odlaskom stanovništva 1991 i 1995 godine.To je debelo olakšalo migraciju vukova iz jugozapadne Bosne u Dalmaciju sredinom 90-ih godina , i njihov trajni povratak na planinu Biokovo koja se ipak izdvajala unutar povraćenog vučkeg staništa u Dalmaciji po količini prirodnog plijena (divokoza,muflon..) a koji od povratka vrste čine znatan dio vučjeg plijena na biokovskom području. Autocesta koja prolazi Zabiokovljem na prvi pogled zasada nije ozbiljnije narušila populaciju vukova suprotno od nekih predviđanja.

Dokazana je i prisutnost ne utvrđenog broja hibrida vuka i psa na tom području i daljnja saznanja tijekom praćenja te pojave defakto anomalije sa svim svoji m posljedicama veliki je izazov za lovačke i znanstvene krugove. Možda i najbolji poznavatelj i pratitelj ove pojave na tom području gospodin Ivica Buljubašić tvrdi da hibridi vuka i psa uglavnom funkcioniraju kao nešto smioniji vukovi u smislu napada na domaće životinje i urođeni kod hibrida logični a i praktično potvrđeni smanjeni strah od čovjeka. Bez obzira na to što takvu pojavu pripisuju čovjeku odnosno križanjima vukova sa psima u zatočeništvu što rezultira ponekim odbjeglim ili čak namjerno puštenim hibridom u prirodu ne može se posve isključiti da se nešto takvo dešavalo i da se dešava u slobodnoj prirodi. Što se ide istočnije Balkanom vidljiv je sve veći i veći broj pasa lutalica u različitim stupnjevima podivljavanja čak i onog krajnjeg stupnja okoćenih selektiranih i egzistiranih u slobodnoj prirodi dalje od čovjeka. Navodno takvih pasa ima na Petrovoj gori nižoj gori velike površine obrasle šumom sa znatnim brojem divljači na području Korduna i Banovine? Povratak vukova na ti područje koje autor ovih redaka donekle poznaje puno je usporeniji nego na jugu.

Na prvi pogled čudno jer je i uoči rata to područje bilo slabije naseljeno nego npr. sinjsko i imotsko područje a kamoli danas?Međutim to područje ne spada u dinarski areal nego čini prijelaz prema panonskom području umjereno kontinentalne klime. Zemlja-tlo tu su sasvim drugačiji nego na dinarskom prostoru submediteranske klime u Dalmaciji koji je vuk ponovno osvojio prije 20 godina. Šuma se tu puno sporije širi na nizinske nekadašnje oranice i pašnjake nego na dalmatinskom području gdje je danas u proljeće sve zeleno na mnogim površinama i izvan površina koje su uglavnom privatno vlasništvo unutar suhozida. Viša grabovina sa nižom borovicom rezultira uglavnom sa teško prohodnom šikarom ,međutim na području Korduna i Banovine različitom reljefom i klimom od Dalmatinske zagore preostalo stanovništvo ako to vremenski uvjeti dozvoljavaju već u ožujku masovno pali suhu travu a sa njom i živicu na površinama koje su uglavnom nekadašnje oranice. Tako se sprečava širenje šumskih površina odnosno njihovo spajanje koje bi znatno ubrzalo povratak vukova na to područje a nakon njih i povratak medvjeda pa čak i risa. U Dalmaciji postoje naznake začetka i tog prirodnog procesa nakon povratka vuka.

Dakle palež najvjerojatnije utječe na usporavanje širenja areala vuka na sjever u ona područja gdje se postepeno stvaraju preduvjeti za njegov povratak. Ipak tik sjeveroistočno od Petrove gore nalazi se Zrinska gora koja je već neko vrijeme unutar kruga stalnog egzistiranja određenog broja vukova. To je najsjeverniji čopor vukova do sada utvrđen na teritoriju Republike Hrvatske a kako će se stvari odvijati na Papuku koji je sjeveroistočno pokazati će vrijeme. Zrinska gora je šumovito područje bogato divljači ,a depopulacija drastično ubrzana ratom na tom području je još izrazitija nego na području oko Petrove gore pa je i obim paleži suhe trave i živice najvjerojatnije puno manji? Taj istureni trokut novoosvojenog areala vučje populacije u peripanonskom području koji Republika Hrvatska dijeli sa Bosnom i Hercegovinom mogao bi biti mikroprimjer (naravno sa određenim oscilacijama) funcioniranja te vrste i njenog utjecaja na lovnu divljač i domaće životinje u smislu kako će to izgledati ako vukovi u skoroj budućnosti osvoje Papuk,Psunj i brdskije djelove Slavonije tako da je vrijeme da se zainteresirane skupine lovci stočari i ostali za to pripreme.

Također i iznesene podatke o vukovima na biokovskom području,kronologiji njihovog nestanka i povratka,gustoći naseljenosti određenih teritorijalnih cjelina (općina) koje gravitiraju toj planini;promjenama u staništu,vrstama potencijalnog vučjeg plijena treba usporediti sa istim takvim podacima koji se odnose na planinu Papuk.

Raspoloživi plijen je dosta različit ali uz velike razlike postoje i sličnosti vezane uz temu na ta 2 isturena hrvatska planinska otoka koje su na južnom dovele a na sjevernom otoku će možda dovesti do povratka vrste?

CategoriesUpšteno

Alija Bašić – penzioner i veliki zaljubljenik lova i prirode

77-godišnji Alija Bašić je jedan od najstarijih lovaca LD „Koprivnica“ Bugojno i dugogodišnji član LS „Drvetine“. Vlasnik je lovačke knjižice još od 1979. godine. Kaže da i danas rado odlazi u lov, ne propuštajući nijednu priliku da se druži s prijateljima.

Naime, kada god mu se ukaže prilika Alija obuče svoje lovačko odijelo, spremi sve što je potrebno i krene u lov u kojem zaboravi, kaže, svakodnevne brige i probleme.

  • U nedjelju sam bio u lovu, i opet ću iduće nedjelje. Jednostavno, davno sam se zaljubio u lov, i ne mogu bez njega. Interes i ljubav prema lovu prenio sam i na svoju djecu, priča nam Alija.

Priznaje da mu se ne sviđa to što danas pojedini mladi lovci izlaze u lovišta samo da bi ulovili nešto, i što se lovci u sekcijama dijele na grupe.

  • Neke sekcije sada broje i po nekoliko grupa, što je nekada bilo nezamislivo. Sve se radilo skupa, i lovilo, i veselilo, prisjeća se Alija.

Žao mu je, veli, što ne može da nam pokaže kako su izgledala prijeratna lovačka druženja u bugojanskim lovištima. Naime, fotografije, koje su ga godinama podsjećale na to, izgorjele su u ratu zajedno s kućom, a s njima i uspomene iz lovišta iz kojih se često vraćao s odstrijeljenom divljači.

  • Imao sam ja toga dosta. Lovio sam divlje mačke, srndaća a najviše zeca i lisicu. Koristio sam različito oružje, a najboljim se pokazao karabin, kaže.

Jedan od najstarijih članova LD “Koprivnica” poručuje svima, koji su to u mogućnosti, da postanu lovci.

  • Dok nisam otišao u penziju, punih trideset godina radio sam u Austriji, od 1969. do 1999. godine. Bavio sam se svim i svačim, radio razne poslove, od građevine do poljoprivrede. Ali, ništa nije ljepše od boravka u prirodi, i lovačkih priča koje se dugo pamte, zaključuje.
CategoriesUpšteno

Krivolov u BiH normalna pojava, lovočuvarima prijećeno i oružjem

Prema mnogima, civiliziranost i razvijenost jednog društva može se ogledati i po njegovom odnosu prema prirodi i životinjama. Borba za zaštitu ugroženih vrsta u svijetu je u punom jeku, dok većina građana BiH i ne zna koje su vrste ugrožene niti kako ih zaštiti. Za sada su stručnjaci u BiH jasno izdvojili šest trenutno najugroženijih pripadnika životinjskog carstva.

Nebriga bh. vlasti za životinjski svijet

U okviru Projekta razvoja i zaštite šuma BiH, ključnim ugroženim životinjama kojima treba posvetiti posebnu pažnju proglašeni su divokoza, veliki i mali tetrijeb, medvjed, vuk i ris.

Stručnjaci se slažu da se pojedinačnim istraživanjima i projektima teško mogu postići neki značajniji uspjesi u polju očuvanja životinjskog svijeta, potrebna je pomoć države.

Međutim, kao što je često slučaj kod nas, vlasti se ni po ovom pitanju ne mogu dogovoriti.

“Nadležnosti nad zaštitom prirode i životinjama imaju entiteti. Federacija BiH ima crvenu listu zaštićene flore i faune, a RS nema. Zasad ne postoji ni pravilnik o zaštićenim vrstama, tako da se o njima formalno ne može ni govoriti”,   objasnio je Dejan Radošević iz Društva za istraživanje biodiverziteta BiH.

Drugim riječima, ne postoji nijedan pravni akt koji zvijeri, krupnu divljač i druge životinje uopće prepoznaje kao ugrožene. Bez toga se, prema Radoševićevim riječima, ne mogu ni poduzeti odgovarajuće mjere zaštite.

Veliki infrastrukturni projekti, prije svega izgradnja puteva i hidrocentrala, planiraju se i sprovode a u obzir se ne uzima njihov utjecaj na životinjski svijet. Također, veliki problem je i lovni pritisak i krivolov.

Krivolova nisu pošteđene ni ribe

“Što se tiče ribljeg fonda, krivolov je prisutan na sve moguće načine, od mrežarenja, bombi i slično”, rekao je Adnan Osmanhodžić, predsjednik udruženja “Bistro!” koje se bavi zaštitom ribljeg fonda.

Kako je objasnio, najveću krivicu za to snose neadekvatni zakoni i kazne.

“Kazna za nelegalni ribolov kreću se između 200 i 800 maraka, bez obzira na to da li je u pitanju višestruki povratnik. Krivolovac u jednoj turi prosječno zaradi 1.000 KM, tako da mu se isplati plaćati kaznu”, objasnio je Osmanhodžić, dodavši kako ni lovočuvari ne uživaju u adekvatnoj zaštiti države.

“Biti lovočuvar u BiH je izuzetno opasno. Krivolovci ih najčešće ne shvataju ozbiljno, čak im i prijete. Bilo je i slučajeva da je pucano na lovočuvare”, kaže predsjednik udruženja “Bistro!”.

Sve ovo je, prema Osmanhodžićevom mišljenju, dovelo do toga da danas jezero kao što je Jablaničko ima potpuno uništen riblji fond, a nekada je imalo perspektivu da postane jedno od najvećih ribolovnih centara u Evropi.

Iz Saveza lovačkih organizacija u BiH (SLOuBiH) kažu da je u Federaciji BiH nedavno usvojen zakon prema kojem se lovna područja daju lovačkim savezima na gazdinstvo.

Lovačka društva prema tome imaju obavezu na svakih 10.000 hektara lovnog područja osigurati jednog lovočuvara.

“Prije toga smo bili prepušteni sami sebi. Odnosno morali smo se brinuti o životinjama i o eventualnim upadima krivolovaca. Novim izmjenama i dopunama zakona imamo pravo zaplijeniti oružje i ostalu opremu koju zateknemo kod onih koji ilegalno uđu i djeluju na lovnim područjima”, rekao je sekretar SLOuBiH-a Kenan Voloder.

Zbog svega navedenog ne postoji ni baza podataka o broju počinjenih djela krivolova niti podaci o šteti koju su ove aktivnosti nanijele životinjskom svijetu.

Svi stručnjaci s kojima je razgovarani slažu se u jednom, a to je da je BiH potreban krovni zakon kojim bi bilo regulisano pitanje lova i ribolova, kako bi se bar djelimično stalo ukraj uništavanju jednog od naših najvećih bogatstava.

CategoriesUpšteno

BUGOJNO Uhapšeni krivolovci u Koprivnici

Sinoć oko 20 sati na lokalitetu Koprivnice, općina Bugojno, policijska patrola PS Bugojno zaustavila je motorno vozilo marke Passat, registarskih oznaka A93-T-551 u kojem su se nalazili H.A. rođen 1993.godine, F.A. rođen 1995.godine i E.A. rođen 1996.godine svi iz Bugojna.

U vozilu je pronađeno srneće meso i dvije lovačke puške. Osobe su privedene u PS Bugojno, te su im izuzeti navedeni predmeti zbog sumnje na počinjenje krivičnog djela protivzakonit lov.

F.A. i E.A. su uhapšeni, te se nad njima provodi kriminalistička obrada, nakon koje će biti podnesen izvještaj o počinjenom krivičnom djelu kantonalnom tužilaštvu Travnik, saopštili su u MUP SBK

Autor: Az. M.

CategoriesLovačka kuhinja

JUHA OD DIVLJAČI SA KOBASICAMA

Sastojci:

  • 1 1/2 čiste juhe od divljači
  • 25 dag zečijeg ili srnećeg mesa bez kostiju
  • 1/2 vezice zelenog peršuna
  • 4 dag svježe slanine
  • 1 manja glavica luka
  • 1 žemlja ili pwcivo
  • janjeća crijeva
  • malo ulja
  • 1 vrećica ribanog parmezana
  • sol
  • papar

Priprema:

Sameljite zečije ili srneće meso, dodajte sitno kosan, propržen luk, kosani češnjak, sitno kosan peršun, žemlju natopljenu u mlijeko, sol, papar i dobro rukom izmješajte. Dodajte sitno kosanu svježu slaninu, još jednom dobro izmješajte i time punite janjeća crijeva te oblikujte male kobasice. U dubljem loncu na ulju propecite kobasice pa, kad se zarumene, prelijte ih juhom od divljači koju ste prethodno skuhali. Kuhajte oko 1 sat pa dodajte oguljenu rajčicu izrezanu na kocke i makarone. pustite da se sve do kraja skuha. Kao prilog u svaki tanjur uspite žlicu ribanog sira parmezana.

By: Zlatan Sitarević

Add to cart