CategoriesUpšteno

Fotografija iz lova u skladu sa lovačkom etikom i kulturom

Srnjak

Moderno doba sa sobom je donijelo i fenomen brze razmijene informacija i dostupnost tih informacija velikom broju korisnika. U ovom tekstu, kao informaciju od značaja, posvetio bih pažnju lovačkoj fotografiji kao veoma vrijednoj uspomeni iz lova. U današnje vrijeme interneta i štampanih medija, fotografije koje nastaju u lovištima nakon odstrjela, dostupne su velikom broju korisnika informacija, a jedan dio tih korisnika će sve neprimjerene fotografije iskoristiti u borbi protiv lovstva i lova, a samim tim i nas – lovaca. Koristeći lovačke fotografije na kojima su prikazani neprimjereni sadržaji, protivnici lova stalno pokušavaju da ostatku građanstva lovstvo i lov prikažu kao okrutan sport koji se zasniva na ubijanju, a lovca prikažu kao krvoloka bez osjećaja. Ovi protivnici lova su najekstremniji kritičari lovačke fotografije. Osim njih, u zadnje vrijeme, sve je više lovaca koji zastupaju mišljenje da bi svaka fotografija koja nastane u lovištu, posebno sa odstrijeljenom dovljači, trebala da prezentuje i promoviše lovstvo, lovačku etiku i kulturu u pravom obliku i na svakom koraku. Naravno, osim navedenih kritičara svaki lovac bi trebao težiti ka tome da njegova lovačka uspomena u obliku fotografije ovjekovječi osjećaj sreće i zadovoljstva koje je doživio taj dan u prirodi, a takvim gestom, ustvari, dokazuje da se radi o iskrenom lovcu odnosno pokazuje da je poštivanje etičkog kodeksa lovaca zaseban čin užitka u lovu i prirodi. Lovačka etika i odnos lovca prema odstrijeljenoj divljači su elementi ponašanja na koje smo se obavezali istog trenutka kada smo postali članovi naših lovačkih udruženja. Lovačku fotografiju, koja je nastala uz poštivanje osnovnih elemenata lovačke etike i kulture, te poštivanja same prirode i divljači, lovac može bez ustručavanja i s ponosom da podijeli sa ostatkom društva. Osnovni elementi koje treba uzeti u obzir prilikom fotografisanja sa odstrijeljenom divljači Lovačka etika nam nalaže da prilikom lova maksimalnu pažnju posvetimo, prije svega, prirodi i divljači koja je predmet interesovanja lovca. Nakon odstrjela, lovačka etika nam nalaže da sa odstrijeljenom divljači postupamo s poštovanjem i zahvalnosti. Prilikom fotografisanja lovačkog trofeja veoma je bitno da nastala fotografija ne ostavi dojam nadmo- ći lovca nad divljači ili, još gore, nepoštivanja divljači.

IZUZETNO NEPRIMJERENO
SE SMATRA:
– fotografisati se sa poluoguljenom ili oguljenom
divljači;
– prilikom fotografisanja naslanjati usta cijevi
oružja na divljač,
– stajati nogom na divljač ili „jahati“ po divljači;
divljač držati za uši… itd.

vuk not ok vepar not ok

Fotografije izvor : Internet 

Mala škola fotografisanja uz poštivanje lovačke etike i kulture

Da bi fotografija, koja je nastala tokom lova, bila kreativan čin i uspomena koju ponosno možemo podijeliti sa ostatkom društva, bitno je ispoštovati nekoliko osnovnih elemenata prije i tokom snimanja, odnosno fotografisanja. Prije svega, potrebno je ispoštovati navedena pravila koja se smatraju izuzetno neprimjerenim. Osim tih osnovnih pravila nabrojat ću nekoliko elemenata koje treba uzeti u obzir kako bi znatno povećali vrijednost fotografije u pogledu njene kvalitete i lovačke etike i kulture:
* Jedan od najbitnijih elemenata koje treba uzeti u obzir prije fotografisanja je pozadina. Potrebno je pripaziti da, ukoliko je moguće, pozadina bude neka lijepa panorama, odnosno pogled na prirodne ambijente, kao što su šumski kompleksi, livade, kanjoni i slično.
– Posebno je potrebno izbjegavati da se u kadru fotografije nađu elementi kojima nije mjesto na našoj uspomeni, kao npr. smeće, nepotrebna oprema, vozila, itd.
* Prilikom planiranja i pripreme za fotografisanje veoma je bitno da je divljač u prvom planu, naravno položena tako da se jasno vidi i s isticanjem trofeja (rogovi, kljove i
slično).
– Posebno plemenito djeluje divljač položena na „prostirku“ napravljenu od grana četinara ili hrasta, ili nekog drugog listopadnog drveta (u zimsko doba se koriste grane na kojima nije opao list, prije svega hrast).
– Potrebno je pažnju posvetiti uklanjanju ili skrivanju krvi oko divljači i na divljači jer nikome nije cilj krvava fotografija,
– Ukoliko je na divljači vidljiva rana od pogotka, nju možemo jednostavno prekriti grančicom četinara ili listopadnog drveta na kojem ima list.
– Po lovačkoj etici, pojedinim vrstama, kao znak poštovanja, stavlja se grančica u usta, tzv. „posljednji zalogaj“. Bitno je napomenuti da „posljednji zalogaj“ pripada krupnim vrstama – preživarima oba spola i svih dobnih razreda (obični jelen, jelen lopatar, srna, muflon, divokoza) i pernatoj divljači (tetrijeb gluhan, lještarka).

Od krupnih vrsta „posljednji zalogaj“ ne pripada sljedećim vrstama divljači: divlja svinja, mrki medvjed, vuk, ris.

Grančica „posljednji zalogaj“ ne pripada ni jednoj vrsti sitne divljači.
* Lovci, kao i njihovi četveronožni pomagači, trebali bi da zauzmu mjesto iza divljači, poredani u vrstu ili više vrsta, u različitim položajima tijela.
– Jedan od bitnih elemenata kada je u pitanju lovac ili grupa lovaca, smatra se kodeks oblačenja, pa se tako smatra neprikladnim da lovac u lovu i na fotografiji nosi uniforme ili maskirna vojna odijela. (Kodeks oblačenja i označavanja lovaca su regulisani zakonskim propisima a pojedini časopisi čak njeguju pravilo da se fotografije ne objavljuju ukoliko su na njima lica neprikladno obučena).
– Još jedan bitan elemenat kada su u pitanju lovci koji učetvuju u fotografisanju je izbjegavanje fotografisanja s nepotrebnim predmetima, kao npr. flaše, limenke, cigarete, itd.
– Naročito lijepo izgledaju fotografije gdje lovci nose kompletnu opremu koja se koristi u lovu: oružje, dvogled, ruksak, itd.

Kao zaključak želim da kažem da ovaj tekst nije nastao s ciljem da se nekoga „uči pameti“ niti da se kritikuju oni koji misle i čine suprotno. Prvenstveni cilj ovog članka je da se onima koji bi željeli uložiti malo truda i vremena u lovačku fotografiju uz poštivanje lovačke etike i kulture, pokuša ukazati na najbitnije elemente kako bi što lakše došli do željenog rezultata. Naravno, ovom prilikom, takođe, bitno je naglasiti da su rijetke prilike da se ispoštuju svi elementi koji su nabrojani u tekstu, ali uvijek treba imati na umu da svaki primjenjeni savjet čini fotografiju i njenog autora korak dalje u pravcu kvalitetne fotografije, poštivanja lovačke etike i kulture.

ok zica max ekipa

Fotografije izvor : Autor teksta 

Autor teksta : Edin Herceg

CategoriesUpšteno

O pojavi „ Višerožnosti „ kod divokozje divljači

O pojavi „ Višerožnosti „ kod divokozje divljači

U depoima muzeja za šumarstvo i lovstvo u Beogradu se nalazi izuzetno rijedak primjerak , trofej divojarca sa četiri potpuno formiranih i dobro oblikovanih rogova. Šturi podaci upućuju na to , da je divojarac vjerovatno odstrijeljen 1932-33 godine u lovištima Prenj-Čvrsnica ( Hercegovina). Rogovi potiču od odraslog jarca starog 6-8 godina, loše su „odbijeni“ (obrađena lobanja) tako da su vanjska rožišta nešto obrušena . Uprkos tome jasno se vidi da četiri roga stoje na četiri odvojena rožišta koja su izrasla iz jedne lobanje. Dakle radi se uistinu o „višerožnosti“, množenje rogova ( Polykeratie, franc. Cornes surnumeraries).

Koliko je ta činjenica bitna govori nam i podatak da su ove kuke tek treći primjerak koji se spominje u svjetskim literaturama po pitanju „višerožnosti“  kod divokozje divljači , od čega druga dva primjerka vjerovatno više i ne postoje.

Da bi dobili bolju predstavu o rijetkosti ovog primjerka, uzeli smo možda najpoznatijeg naučnika       M. Couturier koji je napisao do sada najopširniju monografiju o divokozjoj divljači:   „Pojava višerožnosti kod divokoza je veuma rijetka. U kompletnoj literaturi nisam našao više od dva slučaja.  Prekrasni primjerak  1879. godine spominje Edvard Alston. Radi se o petogodišnjem jarcu vjerovatno porijklom iz bavarskih Alpi koji ima četiri uredna i simetrična roga“ Za drugi slučaj govori Couturier samo : „ Švicarska Diana spominje u 1891. godini trorogu divokozu „. (Marcel A.J. Couturier : Le Chamoois; Grenoble 1938.)

Drugi i veuma aktuelni autor, W. Knaus ( Divokozja divljač , Hamburg 1960) sumnja čak u to da takvi rogovi uopšte mogu postojati i pri tome se poziva na trećeg autora, H Fuschlberger ( Divokozja knjiga; Minhen 1955. godina): „Četvoroge kuke, koje Couturier pominje kao kurozitet, Fuschelberger smatra ljudskom krivotvorinom. „

Prstenovi na lijevom unutrašnjem i desnom  vanjskom rogu su djelimično oštećeni od „Muzejskih buba“ . Lobanja je zbog kačanja izbušena na 7(!) mjesta četiri tako nastale rupe su kitom začepljene. Šavovi  međutjemene kosti i čeoni kosti su izraženi ali dobro srasli. Sva četiri rožišta su čvrsta i na osnovi neoštećena.

Predstavljeni rogovi imaju sledeće mjere:

U mm Dužina Visina Obim Promjer širi Promjer uži Raspon
Lijevi vanjski rog 112 81 64 22 17 95
Lijevi unutrašnji rog 120 96 70 24 19 45
Desni unutrašnji rog 143 108 76 28 19 112
Desni vanjski rog 109 75 69 22 22  
             

Pojavu viška rogova možemo naći tu i tamo kod ovaca ili koza kao mutacijsku pojavu, koja je izrazito nasljedna. U pogledu na sistematsku srodnost možemo ( sa određenom rezervom ) zaključiti logikom, iako „višerožnost“  ugalvnom nije dovoljno istražena. P. Koch – H. Fischer – H. Schumann govore u djelu „Nasljedna patologija domaćih poljoprivrednih životina „  o pojavi „višerožnosti“ sledeće: „Višerožnost dolazi po Duerst-u ( 1926 ) na osnovu dijeljenja normalnih parnih rožišta koja nastaje u  fazi  ispupčenja čeone kosti, ali nekada čak i kratko ili dugo nakon toga.  Koze koje imaju više od dva roga su već više puta posmatrane, čak jei nasljednost ove abnormalnosti potvrđena od strane različitih autora , ali kao i kod ovce ni dan danas ne postoji tačna analiza nasljednosti pojave „Polikreacije“. Bateson ( 1894 ) je opisao četverorogo stado koza u blizini Bozen. Posebnost se naslijedila kroz više generacija.“ Inžinjer Lazar Radosavljević obavještava o istoj pojavi , ali kod jednog stada ovaca u području Jastrebca ( Srbija ), u kojoj su tri muške generacije pokazale tu abnormalnost. Postojanost abnormalnosti kroz više generacija upućuje na to , da polikreacija ima dominantan nasljedni odraz.  P. Koch – H. Fischer – H. Schumann su podržali mišljenje Davenports-a ( 1911) da četverorožnost u pogledu nasljednosti dominira ne samo nad pojavom normalne rožnosti  nego i kod pojave bezrožnosti . Važna je itekako tvrdnja Muller –a ( Muller, R.Incestna parenja četverorogih koza) , da su te koze pokazale  smanjenu količinu mlijeka.

Zbog ovih pataloških osobina , koje bi mogli očekivati i kod eventualne pojave četverorogih divokoza , morali bi takve primjerke što prije kroz odstrel i izolirati iz reprodukcionog  ciklusa. Ovo bi moglo biti pravilo da izuzetna rijetkost ove pojave to po sebi ne isključuje.

Pojava višerožnosti se nesmije zamijeniti sa pojavom rožnih tvorevina na koži koje se pod određenim okolnostima vjerovatno formiraju kao posljedica  mehaničkih povreda. Koža reaguje tako da formira rožne ćelije koje mogu dovesti do pojave izraslina nalik na rogove na raznim dijelovima tijela.  Takav rog je pomičan, izrastao iz kože i nema rožište.

Ova pataloška pojava ( fr. Cornes epidermiques ) naravno nije nasljedna . Opisano je više slučajeva kod divokoza .

CategoriesUpšteno

PORODICA KUNE – MALA LASICA

To je najmanja vrsta iz porodice kuna. Rasprostranjena je po čitavoj našoj zemlji.

Izrasta u dužinu do 20 cm (rep je od toga oko 3 cm). Težine je 60-170 gr. Boje je rđasto-crvenkaste, a po trbuhu i nogama svjetlija.

Hrani se miševima, sitnim pticama i jajima.

Pari se neredovno tokom cijele godine. Okoti 5-7 mladih.

I pored šteta koje čini korisna je za stanovišta poljoprivrede jer vrlo spretno tamani miševe.

CategoriesUpšteno

PORODICA KUNE – VIDRA

Stanovnik je svih naših krajeva uz rijeke, potoke, jezara, močvare i ribnjake. Skloništa pravi u obali, ali tako da im je prolaz kroz otvor ispod vodene površine.

Odraste u dužinu do 150 cm (od čega otpada na rep oko 55 cm), a u visinu do 30 cm. Može biti teška do 15 kg.

Boje je tamno-kestenjaste. Glava pljosnata, a tijelo veoma vitko. Noge su kratke i snažne, a između prstiju ima plivajuću kožicu. Odlično pliva i roni.

Hrani se pretežno ribama, ali jede i žabe, rakove i ptice močvarice.

Parenje nije vezano za godišnje doba. Ženka nosi oko 63 dana. Koti 2-4 mlada koji su 35 dana slijepi, a sišu do 9 nedjelja. Polno sazrijeva sa 2-3 godine. Lovi se čekanjem.

Krzno je cijele godine dobrog kvaliteta.

CategoriesUpšteno

PORODICA KUNE – JAZAVAC

Nlazimo ga u svim krajevima naše zemlje. Predstavlja prelaz između porodica kuna i medvjeda.

Dug je 90 cm (od toga je rep oko 15 cm), visok do 30 cm, a može biti težak do 20 kg. Boje je tamno-sive sa tamnim dugim osima na vratu i leđima, glava je svjetlija sa dvije tamne pruge koje idu od njuške preko očiju do vrata. Na nogama ima do 5 cm duge kandže koje su mu neophodne jer mu služe za kopanje. Pod repom ima smradne žlijezde.

Hrani se biljnom i životinjskom hranom. Od biljne hrane koristi korijenje, razne plodove, gljive, a od životinjske crve, ličinke, žabe, miševe, jaja ptica, lešine i drugo. Čini osjetne štete na kukuruznim poljima. Hranu traži noću dok se danju zadržava u svom brlogu koji izvanredno čisto održava.

Pari se od aprila do avgusta. Zametak se ne razvija odmah. Koti u martu 3-5 slijepih mladunaca koji progledaju za 35 dana. Sišu 8 nedjelja.

Lovi se čekanjem i psima jamarima.

CategoriesUpšteno

PORODICA MEDVJEDI – MEDVJED MRKI

U nekim našim lovištima planinskog dijela nastanjen je mrki medvjed, koga jednostavno zovemo medvjed, a mlado meče.

Naraste u dužinu do 220 cm (rep je oko 10 cm), a u visinu i do 130 cm. Može da bude težak do 300 kg, pa i više. Tijelo mu je skladno građeno. Glava, vrat, trup i noge su izrazito snažni.

Ima jake čeljusti i zubalo podešeno za biljnu i životinjsku hranu. Na nogama ima snažne kandže. Pokriven je gustom dlakom, mrke, skoro crne boje, ali postoje i iznimke svjetlijih nijansi. Medvjed je svaštojed (omnivar).

Od biljne hrane jede nadzemne dijelove biljaka, plodove grmlja i drveća i razne žitarice.

Od hrane životinjskog porijekla jede razne insekte, gmizavce, sitne glodare, lešine svih vrsta. Napada i domaću stoku.

Živi samostalno. Mužjaci prilaze ženki u aprilu – maju radi parenja. Nakon toga se opet odvaja. Ženka u januaru ili februaru u brlogu okoti 1-3, a najčešće 2 mladunčeta koji su 28-35 dana slijepi. Mladi sišu do 4 mjeseca. Iz brloga ih mečka izvodi u maju ili junu i vrlo brižno brine nad njima. U odbrani podmlatka vrlo je opasna. Sa mladuncima ide u zajednički brlog tokom zime, a napušta ih u periodu parenja naredne godine. Ženka se pari svake druge godine. Mladi su polno zreli u trećoj ili četvrtoj godini.

Medvjed u pravilu na podesnom mjestu – skloništu prespava zimski san. Sa toplijim proljetnim danima iz brloga kreće u potragu za hranom.

Staništu nije naročito vjeran i prelazi velika prostranstva u potrazi za hranom. Dobrim prehranjivanjem smanjuje se šteta koju medvjed može nanositi poljoprivredi ili stoci.

Lovi se u proljeće i kasno u jesen.

Trofej medvjeda su kosti lubanje i krzno koje je veoma cjenjivo.

Add to cart