pticetag

U narodu ga zovu još i gluhan. To je naša najveća šumska koka.

Naraste dužine do 1m (od vrha kljuna do kraja repa), težine oko 4 kg, a raspon krila oko 140 cm. Mužjak je veći od koke. Mužjak i ženka se razlikuju po boji. Koka je jednostavne rđasto-sive boje po cijelom tijelu sa crnim prugastim šarama. Mužjak ima vrat crn sa zelenim prelivima, leđa tamna sa malo svijtlijih šara i dvije bijele pjege na ramenima, rep crn. Noge su obrasle perjem. Ispod kljuna ima crnu bradu, a nad očima ima crvenu mesnatu ružu u obliku polumjeseca. Vrlo je lijep.

Hrani se pupovima i sjemenjem bilja, plodovima šumskog drveća, kukcima, gusjenicama, crvima i puževima. Zimi se hrani skoro isključivo četinama i pupovima.

Pari se koncem aprila i početkom maja. Između mužjaka se vodi borba za ženku. Svaki nastoji da sakupi što veće jato koka sa kojima ostaje samo za vrijeme parenja. U odabranom rejonu pjesmom u ranim jutarnjim satima privlači koke. U vrijeme parenja kada pjevanjem zove koke, u tom je od zanosa na trenutke gluh i slijep, pa mu se tada najlakše privlačiti. U tom zanosu često ni pucanj ne čuje.

Koka snese do 12 jaja u gnijezdu na zemlji, na kojima sjedi 28 dana. Pilići su sa 9 nedjelja poletarci.

Neprijatelji su mu divlje mačke, kune, lisice i sove ušare. Mladi stradaju od svih grabežljivaca kao i od nepogoda.

Lovi se u vrijeme parenja.

Trofej je preparirani primjerak, glava sa vratom i repnim perima.

Zovu je u narodu još šumska jarebica ili šumska koka.

Stanovnik je šumsko-planinskih predjela naše zemlje. Težina joj je do 0,5 kg. Osnovna boja joj je riđasto-siva sa svjetlijim dijelovima na prstima i trbuhu. Pera su sa tamnim vrhom. Na glavi mužjak ima krunicu, a ispod kljuna crnu mrlju, dok iznad očiju ima crvenu ružu. Noge su im obrasle perjem.

Hrani se šumskim sjemenjem i plodovima (jagode, maline, kupine, borovnice, sjeme trava). Jede kukce, crve, ličinke. Živi u parovima. Pari se krajem aprila i početkom maja. Ženka snese do 18 jaja, na kojima sjedi oko 22 dana.

Mužjaci su vrlo ratoborni i ne dozvoljavaju u blizini prisustvo drugom mužjaku.

Lovi se vabljenjem.

Neprijatelji su joj svi dlakavi i pernati grabežljivci. .

Fazan, iako je vještači naseljen na naša područja, se vrlo dobro prilagodio životu u ravnicama, vrbacima, naročito područjima prošaranim šumarcima i šikarama. Najradije boravi u predjelima gdje se izmjenjuju  obradive njive i šume – šumarci gdje nalazi zaklon i konačišta. Ima ga i u brežuljkastim područjima. Dobro traži hranu, ali ga je u teškim zimama potrebno prehranjivati, posebno kada se na snijegu uhvati pokorica.

Nije izbirljiv u hrani. Hrani se biljnom i životinjskom hranom. Od životinjske hrane uzima kukce, crve, žablju ikru, punoglavce i sl. Od biljne uzima sve vrste sjemenja, raznih korova i grmlja, plodove jagoda, kupina, gloga, maline, žira. Izlazi u polja pšenice, ječma, kukuruza, zobi.

Koristan je za poljoprivredu jer daleko više uništava insekte koji su štetni za poljoprivredu, nego što nanose štetu poljoprivrednim usjevima.

Dostiže težinu do 2 kg. Koka – fazanka je nešto manja. Raskriljen mjeri i do 75 cm. Mužjak ima lijepo ukrasno perje živih boja od kojih prevladava crveno-smeđa sa tamnim pjegama. Glava i vrat su zeleni i modrikaste boje. Na nogama ima bradavičastu izraslinu koju zovemo ,,ostruge’’. Ženka je svjetlo-smeđe boje sa tamnim pjegama.

Parenje počinje u rano proljeće. U to vrijeme, mužjaci vode međusobnu borbu. Pobjednik oko sebe okuplja koke i pari se. Svadbeno kolo se svodi obično na 1 fazana i 4-5 koka, što se smatra kao normalan omjer u prirodi.

Fazanka nosi jaja na zemlji u gnijezdu već u maju i kad snese do 18 jaja leži na njima 23-25 dana. Mladi fazančići odmah počinju da prate majku koja im traži hranu i uči kako da se sami hrane. Do 6 nedjelja počinju polijetati. Radi velike potražnje, vještački se uzgajaju u fazanerijama.

Fazanska lovišta treba dobro očistiti od štetočina i obratiti pažnju na prehranu. Neprijatelji su im dlakavi i pernati grabežljivci.

Lovi se pogonom, prigonom, ptičarima, prepeličarima i cunjavcima. U nekim lovištima se lovi i sa psima gonićima.

Popularno se zove još i trčka. Tipična je stepska ptica koja voli umjerenu klimu i toplija tla obrasla nizijskim rastinjem. Rijetko se može naći na većim visinama.

Naraste dužinom do 35 cm, sa rasponom krila oko 50 cm, a težine do 400 grama.  Boja joj je zaštitno rđasto-siva i sa nijansama. Teško je  u prirodi prepoznati polove. Najsigurniji znak raspoznavanja su krila pera. Mužjak ima duž svakog pera  po batrljici bijelu prugu, a neki bijelu prugu sa nekoliko poprečnih pruga svjetlije boje.

Hrani se sa biljnom i životinjskom hranom. Od biljne hrane uzimaju sjeme korova, prosa, pšenice, zobi, ječma i sočnu travu, pupove, povrtlarske kulture. Vodu rijetko pije (prima je iz zelenih dijelova biljke). Od životinjske hrane uzima kukce, crve, insekte, skakavce i sl.

Žive u parovima (monogamna vrsta), koji se obrazuju u februaru i martu, na osnovu samoizbora. Pare se zatim ubrzo. Nakon toga ženka formira gnijezdo u koje nese do 18 jaja. Leži na njima 24 dana. Mladi su im već od prvog dana vepma živahni i prate majku. Cijelo vrijeme uz njih je i mužjak. Jato živi zajedno do sljedećeg proljeća, kada se razbija u parove radi reprodukcije.

Neprijatelji su im pernati i dlakavi grabljivci.

Lovi se ptičarama, prepeličarima, cunjavcima.

Zove se još i pućpura – po karakterističnom oglašavanju “pućpuru”. To je najmanja koka kod nas. Duga je do 20 cm (od kljuna do repa), a raskriljenih krila mjeri do  30 cm . Teška je do 150 grama. To je selica, dolazi koncem aprila, a sa seobom počinje već koncem avgusta. Ako su blage zime mali broj prezimi i kod nas.

Boja joj je zaštitno zemljastosmeđa, sa uzdužnim tamnim i svijetlim prugama. Ženka je neprimjetno svjetlija.

Hrani se sitnim insektima, sjemenom korova i pšenicom. Rado uzima zelenu biljnu hranu, radi toga što ne pije vodu.

Pari se u maju. Ženka snese do 15 jaja. Živi u paru, ali je mužjak nevjeran. Ženka leži na jajima 12 – 20 dana, a zatim izvodi mlade. Mladi čim očvrsnu osamostaljuju se. Zato se kod prepelica rijetko vidi jato, nego pojedinačni primjerci. Seli se pojedinačno sve do mora, gdje se koncentrišu u jato i u pogodnom trenutku prelijeću more.

Neprijatelji su im svi pernati i dlakavi grabežljivci, ali najviše strada pri seobi.

Lovi se ptičarama, prepeličarima.

Porodici pataka pripadaju: patka gluhara, patka kržulja, patka njorka, patka glavata, krunata, crnika, batoglava i dr.

Mužjaci se živim i prelijepim bojama razlikuju od ženke koje su jednolično obojene. Žive u parovima. Hrane se biljnom i životinjskom hranom koju nalaze pored vode i u vodi.

Dijelimo ih na:

• Patke plivačice koje leže na vodi, ne rone već samo u okomitom položaju traže hranu po dnu i u relativno plitkoj vodi. Sa vode odmah uzlijeću
• Patke ronilice koje su manje od prethodnih, što duboko leže u vodi i hranu traže roneći i do 4 metra duboko, a prilikom uzlijetanja moraju uzeti ,,zalet’’ mlatarajući krilima po vodi.

KOD NAS JE NAJRASPROSTRANJENIJA PATKA GLUHARA

Divlja patka- gluhara je naša najveća i najčešća patka plivačica. Životni prostor divljih patki je raznolik, od jezera, bara, rijeka i potoka, a zimi i na obali mora.
Voli žile i korijenje drveća na obalama u kojim provodi dosta vremena. Divlja patka ima vodootporno perje, koje održava (impregnira) masnim izlučenjem iz posebne žlijezde koja se nalazi na korijenu repa.
Ženka i mužjak se drastično razlikuju, posebno u vrijeme parenja. Dok su patke neugledne, braon boje, mužjaci su pravi ljepotani sjajno zelene glave, bijelim okovratnikom i izrazito žutim kljunom. Rep patka je bjelkaste boje, srednja pera repa su crne boje.
Divlja patka ili gluhara je od svih vrsta pataka najskromnija u izboru staništa, te se može naći na skoro svakoj slatkoj vodi.
Ipak, najpogodnija staništa su joj plitke stajaće vode.
Na vodu se spušta naglo ponirući i odmah sjeda na površinu vode. Pri uzimanju hrane glavom ide ispod vode, a i polovica tijela joj je ispod vode, tako da je iznad vode samo zadnji dio tijela.
Veoma rijetko radi hrane roni, ali se pritom ne služi krilima te zbog toga spada u patke plivačice. Iz vode se diže gotovo okomito, a da ne uzima zalet, te po vodenoj površini trči poput pataka ronilica.
Osjetila su u patke vrlo dobro razvijena, osobito vid i sluh. Divlja patka može doživiti 25 godina, a prosječna starost je 1,5 godina.
Iako su patke jednoženci, ukoliko su selice, tvore u jesen prije seobe – jata s hiljadama jedinki u kojima su svi članovi ravnopravni i pridržavaju se reda jata kojem pripadaju.
Patak mitari (mijenja) perje krajem maja, pri čemu gubi toliko perja da je u junu/julu nesposoban za letenje. U tom periodu se po vanjskom izgledu jedva razlikuje od ženke, što predstavlja obrambeni mehanizam samoodržanja.
Ženke mitare tek kad su mladi sposobni za let.
Divlje patke su u cijeloj BiH “kod kuće”, tj. stanice su, odnosno nisu selice.
Njihov broj raste kako im se poboljšavaju uvjeti za život.
Patke se hrane malim životinjama kao što su školjke, puževi, crvima, insektima ali i vodenim i livadskim travama, sjemenkama, voćem i bobicama, a hranu uzimaju i danju i noću.
Ženka se glasa tipičnim zvukom (kvak!), dok mužjak ima dublje oglašavanje. Patke se okupljaju u parove u jesen, da bi samo parenje bilo izvršeno u proljeće.
Patka leže jaja krajem marta u gnijezda koje bira zajednički sa svojim mužjakom.
Dok patka leže jaja, mužjak se zadržava blizu gnijezda, ali nakon rađanja mladih, par se razilazi, te se samo ženka brine o mladim pačićima.
Patka nese 6-10 jaja svijetle boje. Na izleženim jajima patka leži mjesec dana, te ubrzo nakon rađanja zajednički sa mladuncima napuštaju gnijezdo.
Već nakon sedam sedmica mladi su sposobni za letenje. Smrtnost mladih je dosta velika. Patke u prirodi u našim krajevima dostižu starost 2-3 godine.
Opasnost za preživljavanje u toku zime je pojava zaleđivanja vodenih površina, te smanjena mogućnost pronalaska hrane. Podložne su botulizmu (otrovanje hranom) koji utiče na njihov nervni sistem i koordinaciju pokreta, te se dešava da se patke zaista utope.
Prirodni neprijatelji su sve ptice grabežljivice i sisari predatori, kao i pacovi koji prazne gnijezda i nažalost, čovjek.

Pod pojmom divlje duske se nalazi nekoliko vrsta, a za lov u periodu koji je naveden su dozvoljene lisasta guska i guska glogovnjača. Guske koje su prisutne u Srbiju su Anser anser – divlja guska (dunavska guska), Anser fabalis  – guska glogovnjača, Anser albifrons  – lisasta guska i Anser erythropus  – mala lisasta guska. Divlja dunavska guska se kod nas gnezdi u Bačkoj i Banatuu manjem broju, ali dosta ih dolazi sa severa prilikom seobe. Tada se prema nekim izvorima, u našim krajevima neđe i po 20-30.000 gusaka.

Mada  postoje sličnosti između gusaka i pataka, postoje i velike razlike i bitno ih je upoznati što bolje pri pripremama za lov. Dve stvari su bitne da lovci nauče, prva je način na koji se guske kreću prilikom seobe, a druga je način ishrane.  Pod načinom na koji se divlje guske kreću prilikom seobe u toplije krajeve mislm na koridor kuda se kreću.

To su uglavnom veći vodotoci koji u svojoj blizini imaju dosta mirnijih vodenih površina. Ako ste udaljeni od takvih terena, manja je šansa da se tu primete divlje guske. Za razliku od patke, divlje guske se hrane na zemlji. Uglavnom je zgodno potražiti ih na terenima koji su posejani pšenicom ili ječmom, pošto im je to zgodna paša na koju kreću ujutru i neće je propustiti.

Loviti se može tako što se čekaju jata divljih gusaka u preletu ili prikradanjem divljim guskama koje su na paši. Čuo sam izreku koja kaže da “divlje guske imaju oko na vrhu svakog pera“, a to je veoma dobar opis. Prilikom paše imaju uvek jednu gusku koja osmatra šta ima u okolini, a sve ostale su na oprezu. Kako se jato razbije na manje grupe prilikom hranjenja, treba dosta veštine za približavanje divljim guskama na udaljenost koja je dobra za lov.

Kada je u pitanju lov divljih gusaka koje su u preletu, maskiranje na terenu je nešto na šta se obraća dosta pažnje. Uklanjanje odstreljenih gusaka je potrebno obaviti što je moguće brže, jer su one na zemlji jasno upozorenje goskama koje ih preleću i čim bude primećena guska izvrnuta na zemlji, jato koje nailazi menja putanju udaljavajući se. Za prikupljanje odstreljenih gusaka, zbog toga što se lovi zimi, njihove težine i što je teren sa vodenim površinama, odliči su se pokazali psi rase labrador kao nezameljivi pomoćnici.

Divlje guske se love sačmaricama u većini slučajeva i to u kalibrima 12 i 16. Za divlje guske se prporučuje sačma šestica ( mada ima dosta lovaca koji koriste i krupniju ), jer im je perje tvrđe. Iz tog razloga se prilikom pucanja teži tome da se puca “pod pero”. Kao pravilo za uspešan lov se može uzeti i preporuka da se puca na divlju gusku tek kad koj se vide noge.

Treba izbegavati pucanje, ako su divlje guske suviše udaljene, jer se time samo pravi šteta u lovištu. Prilikom lova prikradanjem se mogu koristiti i karabini sa optičim nišanom, a manjeg kalibra. Maskirna odela bele boje su poželjna kako se radi o lovu u toku zimskog perioda.

Anser Albifrons Sc – Lisasta Guska

Lisasta guska  je manja od divlje guske, na trbuhu su karakteristične crne pruge, odrasle ptice imaju belo čelo (lisku) koja je crno obrubljena sa ružičastim kljunom. Budu duge od 65 do 78 cm  a raspon krila joj je 130 – 165 cm. Ne poseduje žutu šaru oko oka i po tome se može razlikovati od ostalih vrsta.  Prilikom seobe u naše krajeve stiže krajem oktobra i tu se zadržava do početka marta meseca.

Anser Fabalis Lath. – Guska Glogovnjača

Guska glogovnjača bude duga od 66 – 84 cm, sa rasponom krila 160cm. Težina guske glogovnjače bude do 5kg. Prilikom seobe u naše krajeve dolazi u manjem broju od lisaste guske, a i taj broj zna da se razlikuje od godine do godine. Stiže sredinom meseca oktobra, a zadržava se do polovine aprila. Kao karakteristika joj je to što dok stoji na zemlji, krilima pokrije repna pera.

Živi u našim krajevima uz jezera i močvare, te starače većih površina.  Boje je crne, sa karakterističnom bijelom rožastom lisom na čelu više kljuna. Selica je. Leže se u maju. Gnijezdo pravi od šaša u trski, a često pluta u obliku ostrvca. Snese 12 jaja, na kojima sjedi oko 21 dan.

Hrani se vodenim biljem, crvima, glistama, puževima i manjim ribama.

Meso joj miriše na ribu.

Dobro pliva i gnjura, ali slabije leti. Ranjena se zagnjuri, uhvati za korijenje ili vodeno bilje, pa tako i ugine, ali ne izlazi na površinu.

Karakteriše ih vitak i dug kljun, duge noge i vrlo su osjetljive, riđasto-smeđe boje. hrane se insektima, ličinkama i crvima.

Sve su selice, a samo se neke gnijezde kod nas.

U ovaj red spadaju: šumska šljuka, šljuka kokošica, šljuka livadska, šljuka kozica (koja je ujedno i najmanja).

Kao lovna divljač naj atraktivnija je Šumska šljuka – Bena

Šumska šljuka je selica, ali relativno česta i gnezdarica. Na našim prostorima je u preletu dva puta, u proleće i u jesen kada se sa severa seli u južne krajeve. Jedan broj prozimi u primorju.

Veličine je jarebice poljske (prosečno 320 gr.) ženka je neznatno drupnija od mužjaka, drugih različitosti nema. Nezgrapnog je tela , karakteriše je dug, prav i savitljiv kljun. U krilnom perju, na spoljnoj strani, ima po jedno pero sabljastog oblika,koje lovci koriste za ukras na šeširu. Ima dobro razvijen i sluh i vid.
U ishrani šumske šljuke dominira hrana životinjskog porekla , najčešće se hrani kišnim glistama i larvama insekata,koje isključivo nalazi na tlu, u i ispod šumske stelje. Do hrane dolazi tako što prethodno tapkanjem nogama i krilima po šumskoj stelji poplaši potencijalni plen i zahvaljujući odlničnom sluhu , razgrće stelju ili kljunom sondira humus.

Biljna hrana je retko prisutna u ishrani šumske šljuke , najčešće u vreme migracija kada su manje izbirljive.