sisaritag

Mužjaka zovu jelen, ženku košuta, mladunče jelenče ili tele.

Na području BiH nisu stalna divljač. Povremeno se javljaju u šumama Majevice, Kozare, Motajice, ali se obično odatle povlače u nizijske predjele preko Save, gdje imaju bolji mir i hranu.

Može narasti do 150 cm, a težine oko 300 kg. Ženke su po pravilu manje. Žive u krdima. Boja i dlaka im je ljeti rđasto crvena i sa donje strane trbuha svjetlija, a zimska je sivkasta u raznim nijansama. Kod mužjaka na vratu dlaka je nešto duža.

Mužjak ima rogove, koji mogu biti teški i do 14 kg, a mogu imati i preko 26 parožaka.

Rogovi opadaju u februaru i odmah počinju rasti novi. Hrani se raznom travom, šumskim mladicama i pupovima, korom od mlađeg drveća, te šumskim plodovima. Znaju biti vrlo štetni na okolnom obradivom zemljištu.

Vid, sluh i njuh su mu veoma razvijeni.

Pare se krajem avgusta, do konca septembra. Za vrijeme parenja dolazi do borbe među mužjacima. U maju i junu košute donose jedno, a rjeđe dva teleta.

Najbolji omjer polova je 1:1.

Lov je najuspješniji za vrijeme rike.

Neprijatelji jelena su vukovi i psi lutalice.

Razlikuje se od običnog jelena po veličini i rogovlju. Rogovi su mu u vidu lepeze – lopate, pa se mužjak zove lopatar, ženka košuta, a mlado jelenče ili tele.

Mužjak naraste do 110 cm, a težine do 100 kg. Ženke su lakše.

Hrani se kao i obični jelen, parenje je u oktobru, a mlade donosi u junu. Neprijatelji su mu isti.

Mužjaka zovu srndać ili srnjak, ženku srna ili šuka, a mladunče lane.

Naseljava skoro sve predjele izuzev pustih kamenjara, močvara i visine preko 1500 metara. Najbolja staništa su joj miješane šume četinara i lišćara sa dosta raznolikog podrasta i obiljem livadskih i obradivih površina. Veoma je brojna i u ravničarskim područjima.

Mužjaci dostižu visinu oko 70 cm, dužinu do 120 cm, a težinu do 35 kg. Ženke su nešto manje i lakše.

Mužjak nosi rogove koji opadaju svake godine do oktobra i novembra, da bi u decembru počeli da rastu novi. Rast rogova se završava najkasnije u aprilu kada srndać češanjem o mlada stabla skida obamrli bast.

Ženka u pravilu nema rogova.

Boja im je ljeti crvenkasta, a zimi siva sa izraženom bjelinom ispod repa.

Kod mladunaca u prvim danima dominiraju svjetlije i tamne pjege na crvenkastoj podlozi, koje se vremenom, a najkasnije kod jesenjeg mijenjanja dlake potpuno izgube.

Parenje počinje u drugoj polovini jula i traje do sredine avgusta. Početkom parenja dolazi do borbe među mužjacima i ljubavne igre parova. Upaljenu ženku osvaja najjači srndać koji sa njom provede 3 – 4 dana u parenju da bi je zatim napustio i potražio drugu. Tako mužjak može da oplodi 3 do 4 ženke. Oplođena srna ostaje sama, ali zakratko, jer se njoj pridružuju njena lanad sa kojima nastavlja zajednički život. Pred zimu se srneća divljač grupiše i zimu provode u krdima sve do ranog proljeća. To je vrijeme kada su srne visoko bređe i nastoje da nađu mirne kutke u lovištu da bi se tu olanile.

Lani se krajem maja i početkom juna.

Olani 1 do 3 lanadi.

Pravilan omjer polova je 1:1.

Hrani se pupovima, mladim lišćem, izbojcima drveća i grmlja, cvjetovima trava i drvenastih biljaka, plodovima raznih vrsta, djetelinama, klasjem žitarica, sojom, raznim travama.

Prosječno uzima u toku dana 1,5 kg hrane. Kao i svi preživari rado uzima so. Čini štete na vrtlarnim usjevima (grah) i na mladim šumskim sadnicama.

Srneća divljač je dosta vezana za određenu teritoriju i staništa na kojim je olanjena.

Mužjaci se tokom aprila bore za svoj životni prostor i označavaju ga vlastitim mirisom. Te znakove slabiji mužjaci obavezno poštuju, a među jednako snažnim dolazi do razračunavanja, nakon čega snažniji ostaje.

Lovi se obično od juna do septembra puškom sa izolučenom cijevi. Lovi se čekanjem, vabljenjem za vrijeme parenja i na privlak.

Ostrelu obavezno treba da prethodi pažljivo osmatranje.

Lov sa psima ili pogonom nije dozvoljen.

Trofej kod srndaća su rogovi. Kod kvalitetnijih primjeraka rogovi dostižu visinu do 30 cm i težinu 500 grama. Mogu biti različitog oblika, a obično su posuti sitnom ikrom koja im daje posebnu ljepotu. Vrhovi parožaka su obično svjetliji i fino polirani.

Starost srndaća cijenimo prema istrošenosti zuba. Neprijatelji su im vukovi i psi, a za mlade lisica, orlovi, medvjedi, sove ušare i drugi.

Mužjak se zove divojarac i jarac, ženka divokoza i koza, a mladunče mlado jare, jare i kozle.

Tipičan je predstavnik stjenovitih planinskih predjela, veoma različitih nadmorskih visina, od 150 m (kanjon Neretve), pa do veoma velikih visina. Odporna je na suhu klimu i oskudicu hrane. Hranu nepogrešivo nalazi i pod debljim snježnim prekrivačem. U staništima ne pravi nikakve štete, u ishrani je veoma skromna. Voli so. Naraste do 80 cm, a jači mužjaci teže i do 40 kg. Ženke su manje i lakše.

Ljeti im je boja žućkasto-crvenkasta, a zimi tamnosiva – skoro crna.

Rogovi kod mužjaka su jači i duljih povijenih kuka. Mužjak ima karakterističnu kičicu na trbuhu i deblji – snažniji vrat.

Parenje se odvija u novembru.

Najjači mužjak tjera sve konkurente od ženki, a istovremeno nastoji da što više ženki skupi u krdo, pazeći da mu koja ne odluta.

Ženka se jari u maju. Mladunci su odmah živahni i vrlo brzo su u stanju da prate majku. Roščići im rastu već u prvoj godini. Divokoze vole mir, a uznemirena lovišta napuštaju.

Veoma je oprezna i brzo osjeća prisustvo neprijatelja. O tome javlja zviždukom i upozorava ostale.

Neprijatelj im je vuk, ali za mlade i orlovi.

Love se čekanjem i na privlak.

Ženke sa mladuncima i mladim divojarcima žive u krdima. Odrasli mužjaci žive pojedinačno. Krdu prilazi samo u vrijeme parenja.

Starost primjeraka određuje se brojanjem godova na rogu koji su često vrlo izraženi.

Mužjak se zove muflon i ovan, ženka ovca, a mlado jagnje. Odlično se prilagođavaju novim uslovima.

Pored susjednih Hrvatske i Srbije, stanovnik je i u lovištima BiH.

Mužjak naraste do 75 cm, a težinu dostigne do 50 kg. Ženka je nešto lakša.

Tijelo im je pokriveno oštrom dlakom, koja je ljeti kestenjaste boje, a zimi tamno-smeđe. Glava, donji dio vrata, grudi i prednji dio nogu su crni. Ispod repa je bijel.

Mužjak nosi rogove slične domaćim ovnovima, ali znatno veće. Rogovi svake godine rastu, pa se može desiti, ukoliko ugao rasta roga nije dobar da ga usmrti.

Starost se određuje prema godišnjim prirastima roga.

Pare se u oktobru i novembru.

Ženka donosi u martu ili aprilu 1-2 jagnjeta.

Hrane se travama, te pupovima i izbojcima drveća i grmlja.

Rado uzimaju so.

U krdima žive posebno ženke sa mladuncima, a posebno mužjaci.

Za vrijeme parenja se dijele u grupe koje predvodi ovan. Poslije parenja se mužjaci ponovo izdvajaju u grupe.

Love se čekanjem i na privlak.

Neprijatelji su im vukovi, a za mlade lisice i orlovi.

U ovu porodicu spada samo divlja svinja. U odnosu na ostale nije preživar. Svaštojed je. Divlje svinje su našle staništa skoro u svim lovištima. U posljednje vrijeme sve više se približavaju naseljima gdje nalaze više hrane. Vrlo je pokretljiva i zbog velikih potreba za hranom prelazi znatna prostranstva da bi se nahranila.

Mužjak se zove vepar ili divlji krmak, ženka krmača, jednogodišnje prase nazime, a mladunče prase.

Vepar dostiže visinu do 100 cm, duljinu do 150 cm, a težinu i do 220 kg. Ženke su znatno manje.

Tijelo im je prekriveno jakim čekinjama ispod kojih je naročito zimi gust sloj vunaste poddlake koji je štiti od hladnoće.

Boja joj varira od pepeljaste do tamno-sive, skoro crne.

Mužjak ima izričito razvijenije očnjake od ženke.

Očnjake nazivamo brusačima (u gornjoj) i sjekačima (u donjoj čeljusti).

Sjekači mogu narasti i do 28 cm dužine.

Brusači su mnogo kraći.

Koristi hranu biljnog i životinjskog porijekla (omnivar).

Od biljne hrane jede trave, korijenje, razne plodove, gljive, sve vrste žitarica, gomolja i drugo.

Od hrane životinjskog porijekla koristi razne insekte, gmizavce, sitne glodare, puževe, žabe, jaja iz gnijezda, nejaka lanad, te lešine svih vrsta.

Može učiniti znatne štete na poljoprivrednim usjevima. Štete se mogu umanjiti prehranjivanjem.

Ženke, prasad i mladi veprovi žive u krdima. Stariji žive kao samci sve do parenja kada se pridružuju krmačama. Parenje se odvija u novembru i decembru, a u planinskim krajevima i nešto kasnije. Parenju prethode borbe među mužjacima.

Krmače nose 16-18 nedjelja i prase se rano u proljeće (mart, april). Prase 4-12 prasadi. Prasići se sa 6 mjeseci osamostaljuju, a polno sazrijevaju već sa 9 mjeseci.

Hranu traže noću. Danju miruju u zaklonu. Vrlo su oprezne i klone se čovjeka.

Sluh i njuh su im razvijeni, a vid slabije.

Love se sa čeke, na privlak ili u pogonu.

Trofej su kljove vepra.

Neprijatelji su im vukovi, naročito za mladunce.

Zečevi spadaju u neprave glodare zbog toga što imaju 6 sjekutića (pravi glodari imaju samo 4). Mužjak se zove zec, ženka zečica, a mlado zečić ili zeče.

Naseljavaju gotovo sve dijelove naših lovišta. Zec je izrazito stepska životinja kojem odgovara ocjedito i toplo tlo i blaga klima. Naraste u dužinu do 80 cm, u visinu do 35 cm, a dostiže težinu do 5 kg. Boje je sivoriđaste, a po trbuhu bijele. Rep je sa gornje strane crn kao i rubovi ušiju. Dlaka mu je mekana i gusta.

Razlika između mužjaka i ženke je neprimijetna. Hrani se isključivo hranom biljnog porijekla. Jede sve vrste trava, lišće, pupove, mlađe izbojke i koru mladih drvenastih biljaka. Posebno voli djetelinu, kupus i mrkvu, jer u njima nalazi dosta vode. Rado liže so. Hranu traži i uzima pod okriljem mraka.

Zečevi žive pojedinačno i samo pri parenju se pridružuju ženkama.

Parenje počinje već u januaru i traje do kasne jeseni (pari se 3-5 puta). Ženka nosi 42 dana, a koti 2-3 mladunca. Zečići su u prvim danima gotovo prikovani za mjesto koćenja. Sišu 2-3 nedjelje, nakon čeka se osamostaljuju. U reprodukciji učestvuju naredne godine.

Zečevi su vjerni staništu. Radijus kretanja im je u  normalnim uslovima oko 2 km. Kao sklonište koriste grmlje, živice, neravnine na tlu, brazde gdje prirubljeni uz zemlju provode dan.

Neprijatelji su im brojni. Napadaju ih sve vrste dlakavih i pernatih grabljivaca. Uz to vlažno, kišovito i hladno proljeće i ljeto može da uništi veliki dio podmlatka. Zbog toga u prirastu zeca može se računati da ostaje oko 20  % mladih.

Lov se obavlja uz pomoć gonića, ptičara i cunjavaca.

U porodicu zečeva spada alpski zec i divlji kunić koji imaju slične karakteriske zacu, ali ne naseljavaju lovišta u BiH.

U narodu ga još zovu i kurjak, ženku vučica, a mlado vuče.

Živi u šumovitim predjelima brdsko-planinskog područja.

Naraste u visinu do 90 cm, dužine do 150 cm (bez repa). Rep je dugačak do 45 cm. Dostiže težinu do 50 kg. Na snažnom vratu ima izrazito dulje dlake. Tijelo mu je skladno građeno, a glava vrlo snažna.

Hrani se samo mesom drugih životinja. Lovi sve od gmizavaca do najkrupnijih sisavaca. Tokom zime se uključuje u čopore. Tada zajedno i to organizovano love.

Pari se u januaru ili februaru. Poslije parenja čopori se razbijaju i mužjaci žive odvojeno sve do jeseni, dok ženka ostaje sa svojim podmlatkom.

Ženka nosi oko 63 dana i koti u brlogu 4-8, a nekad i više slijepih mladunaca, koji progledaju nakon 3 nedjelje. U prvo vrijeme ih doji, a zatim počinje donositi meso razne divljači, sve dok je ne počnu pratiti i za njom zajedno učestvovati u lovu. Mladi su sa ženkom do njenog narednog parenja, a onda se osamostaljuju. Polno su zreli sa dvije godine starosti.

U prirodi nema neprijatelja. Zbog svoje izrazite štetnosti nezaštićen je.

Lovi se čekanjem i hajkom.

Trofej od vuka su kosti lubanje i krzno sa glavom.

Mladunče (štene) vuka teško je prepoznati od mladunčeta (šteneta) lisice. Da bi se izbjegla zabuna treba znati:

• boja sasvim mladih i jedne i druge vrste je jednaka po cijelom tijelu, osim vrha repa. Tu na vrhu repa štenad lisice imaju izvjesnu količinu bijelih dlaka
• lisičići su znatno življi od vučića i iste su veličine
• dužina repa liščeta je nešto veća. Naime, ako štenetu, koje postavimo na leđa, provučemo rep između nogu u pravcu pupka i rep dosegne dalje od pupka, sigurno je da pred sobom imamo štene lisice. Ako rep dosegne samo do pupka, ili čak ni dotle onda je pred nama štene vuka.

Zovu ga još u narodu i čagalj.

Sličan je krupnoj lisici, ali sa kraćim repom. Živi u čoporima. Jede hranu životinjskog porijekla, ali hoće i razne plodove.

Pari se u februaru ili martu. Ženka nakon 62-63 dana donese 3-8 slijepih štenadi, koji progledaju kroz 12-15 dana.

Neprijatelji su mu vrlo rijetki.

Lovi se čekanjem ili sa psima gonićima.

Trofej mu je krzno i lobanja.

Mužjaka zovu lisac, lihać ili lis, ženku lisica ili lija, a mlado lisiče. Živi u svim krajevima naše zemlje i prilagođava se svim uslovima u prirodi.

Naraste u visinu do 40 cm, duljunu do 130 cm, od čega na rep otpada i do 50 cm. Dostiže težinu od 6 do 10 kg. Boje je riđasto-crvene sa crnilom na pojedinim dijelovima tijela i bijelom kićankom na završetku repa. Rep je valjkasto odlakan sa kupastim završetkom, a u odnosu na tijelo izrazito dug.

Hrani se raznim sitnim životinjicama kao što su razni insekti, glodari, žabe, razne ptica, njihova jaja i mladunčad, zečićima, lanadima, domaćim peradima. Od biljne hrane uzima razno voće, maline i gljive.

Živi pojedinačno. Skrovišta su joj u rupama koje kopa sama ili naseljava ona koja su napustili jazavci.

Pare se u februaru. Ženka nosi 51-55 dana, nakon čega okoti 3-8 slijepih mladunčadi, koji nakon 2 nedjelje progledaju. Mladi sišu prvi mjesec, a nakon toga počinju uzimati hranu koju im pribavlja majka.

Osamostaljuju se sa 4 mjeseca starosti, a polno sazrijevaju sa 10 mjeseci.

Lovi se čekanjem ili sa psima gonićima i jamarima.

Lobanja i krzno lisice je lovcima drag trofej.

Neprijatelji lisice su malobrojni, zbog čega ona može kod prenamnožavanja biti izrazito štetna u lovištu i seoskom domaćinstvu, ali i kao prenosilac bjesnila.

Njena sanitarna uloga u lovištu je pozitivna.