Trobojni gonić: visine 45-55 cm, dužina do 10% veća od visine, obim grudi veći za oko 10 cm od visine. Snažan, mišićav, više četvrtast pas.
Boja rđasto-crvena sa crnim plaštom na leđima, a često oko polovice podlaktice i butina manje i više, preko čela. Bijela lisa na glavi, ogrlica, bijele šare na prsima, šapama i repu. Dlaka kratka i lijepo pada.
Istarski kratkodlaki gonić: visine 45-55 cm, dužina do 10% veća od visine, obim grudi veći za oko 12 cm od visine. Visok i plemenitog izgleda, uske suhe glave. Boja bijela sa narandžasto-žutim ušima i nekoliko fleka po rebrima i korijenu repa. Dlaka fina, gusta i lijepo priliježe. Na repu i butinama često ima metlice.
Istarski oštrodlaki gonić: visine 46-58 cm, dužina za 10% veća od visine. Jake konstrukcije i mišićav. Boja bijela sa narandžastim ušima ili samo poprskana narandžastom bojom, što naročito podvlači čistokrvnost. Nekoliko fleka po rebrima i u korijenu repa. Žuta boja ne smije da preovlađuje. Dlaka tvrda i oštra, duga 5-10 cm, ne smije biti kovrdžava i loknava. Rep nošen ravno.
Brak jazavčari: Svestrano upotrebljivi lovački psi. Najvjerovatnije su nastali miješanjem jazavčara i dugonogih gonića. U planinskim krajevima uspješno zamjenjuju goniće, jer su uporni u gonjenju i imaju dobar njuh. Dobri su za rad u jami. Mogu se upotrijebiti i obučiti za rad po krvnom tragu.
Alpski brak jazavčar: Visine 34 – 42 cm. Boje može biti crne sa paležom, smeđe, jelenkocrvene i svjetlocrvene. Može imati pjege bijele boje. Dlaka gusta, jaka i uz tijelo prilegnuta. Prednje noge prave i ne smiju biti iskrivljene
Njemački prepeličar: Sličan je njemačkom dugodlakom ptičaru. Strasno traži u najgušćem grmlju, ritu, močvari. Glasno diže divljač i kratko goni. Ne markira divljač.
Špringer španijel: sličan kokeru, samo viši (42 – 51 cm). Boje većinom bijele s crnim ili žutim flekama ili samo prskan. Dlaka gusta, lako valovita ili glatka.
Koker španijel: mali pas do 40 cm, lijep, fine duge svilaste dlake, boje crvene, smeđe sa bjelinama ili bez njih, dvobojan ili trobojan.
U narodu ga zovu još i gluhan. To je naša najveća šumska koka.
Naraste dužine do 1m (od vrha kljuna do kraja repa), težine oko 4 kg, a raspon krila oko 140 cm. Mužjak je veći od koke. Mužjak i ženka se razlikuju po boji. Koka je jednostavne rđasto-sive boje po cijelom tijelu sa crnim prugastim šarama. Mužjak ima vrat crn sa zelenim prelivima, leđa tamna sa malo svijtlijih šara i dvije bijele pjege na ramenima, rep crn. Noge su obrasle perjem. Ispod kljuna ima crnu bradu, a nad očima ima crvenu mesnatu ružu u obliku polumjeseca. Vrlo je lijep.
Hrani se pupovima i sjemenjem bilja, plodovima šumskog drveća, kukcima, gusjenicama, crvima i puževima. Zimi se hrani skoro isključivo četinama i pupovima.
Pari se koncem aprila i početkom maja. Između mužjaka se vodi borba za ženku. Svaki nastoji da sakupi što veće jato koka sa kojima ostaje samo za vrijeme parenja. U odabranom rejonu pjesmom u ranim jutarnjim satima privlači koke. U vrijeme parenja kada pjevanjem zove koke, u tom je od zanosa na trenutke gluh i slijep, pa mu se tada najlakše privlačiti. U tom zanosu često ni pucanj ne čuje.
Koka snese do 12 jaja u gnijezdu na zemlji, na kojima sjedi 28 dana. Pilići su sa 9 nedjelja poletarci.
Neprijatelji su mu divlje mačke, kune, lisice i sove ušare. Mladi stradaju od svih grabežljivaca kao i od nepogoda.
Lovi se u vrijeme parenja.
Trofej je preparirani primjerak, glava sa vratom i repnim perima.
Zovu je u narodu još šumska jarebica ili šumska koka.
Stanovnik je šumsko-planinskih predjela naše zemlje. Težina joj je do 0,5 kg. Osnovna boja joj je riđasto-siva sa svjetlijim dijelovima na prstima i trbuhu. Pera su sa tamnim vrhom. Na glavi mužjak ima krunicu, a ispod kljuna crnu mrlju, dok iznad očiju ima crvenu ružu. Noge su im obrasle perjem.
Hrani se šumskim sjemenjem i plodovima (jagode, maline, kupine, borovnice, sjeme trava). Jede kukce, crve, ličinke. Živi u parovima. Pari se krajem aprila i početkom maja. Ženka snese do 18 jaja, na kojima sjedi oko 22 dana.
Mužjaci su vrlo ratoborni i ne dozvoljavaju u blizini prisustvo drugom mužjaku.
Lovi se vabljenjem.
Neprijatelji su joj svi dlakavi i pernati grabežljivci. .
Fazan, iako je vještači naseljen na naša područja, se vrlo dobro prilagodio životu u ravnicama, vrbacima, naročito područjima prošaranim šumarcima i šikarama. Najradije boravi u predjelima gdje se izmjenjuju obradive njive i šume – šumarci gdje nalazi zaklon i konačišta. Ima ga i u brežuljkastim područjima. Dobro traži hranu, ali ga je u teškim zimama potrebno prehranjivati, posebno kada se na snijegu uhvati pokorica.
Nije izbirljiv u hrani. Hrani se biljnom i životinjskom hranom. Od životinjske hrane uzima kukce, crve, žablju ikru, punoglavce i sl. Od biljne uzima sve vrste sjemenja, raznih korova i grmlja, plodove jagoda, kupina, gloga, maline, žira. Izlazi u polja pšenice, ječma, kukuruza, zobi.
Koristan je za poljoprivredu jer daleko više uništava insekte koji su štetni za poljoprivredu, nego što nanose štetu poljoprivrednim usjevima.
Dostiže težinu do 2 kg. Koka – fazanka je nešto manja. Raskriljen mjeri i do 75 cm. Mužjak ima lijepo ukrasno perje živih boja od kojih prevladava crveno-smeđa sa tamnim pjegama. Glava i vrat su zeleni i modrikaste boje. Na nogama ima bradavičastu izraslinu koju zovemo ,,ostruge’’. Ženka je svjetlo-smeđe boje sa tamnim pjegama.
Parenje počinje u rano proljeće. U to vrijeme, mužjaci vode međusobnu borbu. Pobjednik oko sebe okuplja koke i pari se. Svadbeno kolo se svodi obično na 1 fazana i 4-5 koka, što se smatra kao normalan omjer u prirodi.
Fazanka nosi jaja na zemlji u gnijezdu već u maju i kad snese do 18 jaja leži na njima 23-25 dana. Mladi fazančići odmah počinju da prate majku koja im traži hranu i uči kako da se sami hrane. Do 6 nedjelja počinju polijetati. Radi velike potražnje, vještački se uzgajaju u fazanerijama.
Fazanska lovišta treba dobro očistiti od štetočina i obratiti pažnju na prehranu. Neprijatelji su im dlakavi i pernati grabežljivci.
Lovi se pogonom, prigonom, ptičarima, prepeličarima i cunjavcima. U nekim lovištima se lovi i sa psima gonićima.
